Nema dalje. Cesta ne vodi nikuda. GPS se uzjogunio. Ne da mu se skrenuti. Ni "Đurđi" nije milo. Lupa se po čelu. Razboljet će se. Dat će otkaz. Nikad ovdje nije bila. A svugdje je bila. Kao da nije.
Ne sramoti se, "Đurđo".
Mirisi. Neprestano i odasvud. Kad udahneš, kao da si izdahnuo. U raju si. Anđeli ti uz postelju po harfi prebiru. A postelja je od cvijeća. I salate. Ljeto samo što nije, a salata se topi u mirodijama. U maslinovu ulju. U acetu balsamicu. U brojevima. Od jedan do deset. Do sto. Do tisuću. Dokle god ima. Do zauvijek.
Pčele zuje. Bumbari se nameću, a "Campanelo" zvoni na užinu. Paganini nema šanse. Pokleknuo je. I mi smo. Pružamo ruke, vežite nas. I vodite. Ne puštajte.
– Ljudi vrište kad naš bakin verzot probaju – govori Mate Sučić.
Dočekao nas...