Čovjek izlazi iz sudske zgrade, u kojoj mu je upravo potvrđeno da je slobodan. Obrijan je, izgleda uredno: tamno odijelo, bijela košulja, smeđa kravata. Pa ipak, dok kroz kordon novinara i fotoreportera prolazi do automobila, njegova mimika i njegove riječi daju naslutiti da možda ipak nije sve u redu.
Preciznije: mimike gotovo uopće nema – kao kod ljudi koji dugo vremena uzimaju jake lijekove - a riječ nije izustio nijednu.
Izlazeći iz sudske zgrade, nije podignuo ruke u znak trijumfa, a na okupljenu novinarsku gomilu reagirao je tek sitnim žmirkanjem očiju, kao čovjek koji mnogo godina nije vidio druge ljude i danju svjetlost. Na novinarsko pitanje: „Kakav je osjećaj biti slobodan čovjek?” - nije odgovorio. Tek se pri ulasku u automobil okrenuo i lagano mahnuo svjetskim žurnalistima.
Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je taj čovjek u zatvoru slomljen – iako rijetki izvještaji iz njegova unutarnjeg kruga sugeriraju takav ishod – ali tako se ponašaju slomljeni ljudi.
Situaciju je komentirala i njegova supruga Stella Assange: „Gledam ovo i razmišljam koliko su njegova osjetila preopterećena, dok hoda kroz novinarsku gužvu nakon godina senzorne deprivacije i četiri zida zatvorske ćelije u londonskom zatvoru Belmarsh”.
Da, taj oslobođeni čovjek je Julian Assange, najpoznatiji svjetski politički zatvorenik. Australski novinar i osnivač Wikileaksa posljednjih je 12 godina proveo odvojen od svijeta – sedam godina u azilu ekvadorske ambasade u Londonu i pet godina u spomenutom zloglasnom zatvoru Belmarsh, gdje je 23 sata dnevno bio zatočen u sobici od šest kvadratnih metara – kao da je okorjeli zločinac, a ne žurnalistički heroj slobodnog svijeta.
Punkt za sve ‘zviždače‘ svijeta
Dakako, tu se postavlja fundamentalno pitanje: ako je Julian Assange žurnalistički heroj slobodnog svijeta, kako je moguće da je njegovu kalvariju skrivila upravo zemlja koju se smatra vođom tog slobodnog svijeta – Sjedinjene Američke Države?
Očito je da simboli slobodnog svijeta ne mogu istodobno biti i Assange i SAD. Netko je tu antislobodarski višak. Tko?
Na to bi pitanje svaki čitatelj trebao odgovoriti sâm za sebe. Na ovom mjestu možemo samo ukratko iznijeti razloge zbog kojih je Assange doživio tako strahovitu sudbinu.
Kad je 2006. osnovao Wikileaks, australski novinar ga je zamislio kao platformu za iznošenje istine o državnim zločinima, nasilju prema građanima i drugim poganim potezima svjetskih vlada, odnosno kao zborno mjesto svih svjetskih „zviždača” koji imaju insajderske informacije o tim poganlucima, a nemaju ih gdje objaviti.
Tada je Assange imao 35 godina. Kao dobar programer (prvu hakersku skupinu osnovao je kao 16-godišnjak), brzo je shvatio dalekosežnu moć tada još mladog interneta. Među ostalim, shvatio je da internet može revolucionarno promijeniti stupanj informiranosti građana o svim opačinama koje države rade u njihovo ime.
I zato je osnovao Wikileaks. Od klinca koji je prvu kaznenu prijavu dobio jer je ušao u računala Australskog Sveučilišta, kanadske telekomunikacijske tvrtke Nortel i Pentagona (sve preko modema), izrastao je čovjek koji je u srednjim tridesetima odlučio ponuditi virtualni azil i medij za sve „zviždače” svijeta.
‘On je uvijek stajao na strani potlačenih‘
Možemo reći da je Assange te 2006. bio još uvijek mladi idealist koji je vjerovao da njegov Wikileaks može promijeniti svijet nabolje. O tom gotovo dječačkom idealizmu govori i iskaz njegova očuha, australskog kazališnog redatelja Bretta Assangea (čije prezime nosi), koji je govoreći o djetinjstvu svog pastorka opisao budućeg osnivača Wikileaksa kao „veoma inteligentnog dječaka” s „vrlo istančanim osjećajem za dobro i loše”.
„On je uvijek stajao na strani potlačenih. Bio je uvijek jako ljut na ljude koji su vršili pritisak na druge ljude”, rekao je Assangeov očuh.
I doista, Wikileaks od početka objavljuje dokumente koji otkrivaju državnu represiju prema građanima u raznim zemljama svijeta, pa već 2009. Assange dobiva nagradu Amnesty Internationala za objavu materijala o izvansudskim političkim ubojstvima u Keniji.
Globalnu slavu Assange i Wikileaks doživjeli su 2010., kada su uz pomoć američke „zviždačice”, vojne obavještajne analitičarke Chelseae Manning, objavili stotine tisuća povjerljivih dokumenata američke vlade, čime su, među ostalim, razotkriveni brojni ratni zločini vojske SAD-a nad iračkim i afganistanskim civilima, kao i pokušaji američke vlade da te zločine zataška.
Time je Assange napravio praktično isto ono što je 40 godina ranije uradio slavni američki istraživački novinar Seymour Hersh, kada je 1969. objavio reportažu u ratnom zločinu američke vojske u vijetnamskom selu My Lai, za što je 1970. dobio Pulitzerovu nagradu.
U početku se činilo da će i Assange doživjeti Hershovu sudbinu. Nije dobio Pulitzera, ali ga je te 2010. časopis Time izabrao za Osobu godine. No, tu sličnosti završavaju: upravo razlika između potonjih sudbina Seymoura Hersha i Juliana Assangea pokazuje koliko je američko društvo u ovih pola stoljeća degradiralo u smislu slobode govora.
Kobna promjena u Ekvadoru
Hersha nakon te reportaže iz 1969. američko pravosuđe nije proganjalo, te je on nastavio sa svojim žurnalističkim radom i do danas ostao pojam istraživačkog novinarstva, pa je i lani bio prvi svjetski novinar koji je otkrio i objavio da je plinovode Sjeverni tok u rujnu 2022. razorila CIA u suradnji s norveškom mornaricom, po nalogu američkog predsjednika Joea Bidena.
S druge strane, već 30. studenoga 2010., iste godine kad je razotkrio američke ratne zločine u Afganistanu i Iraku, Assange završava na Interpolovoj crvenoj tjeralici. Američke vlasti podigle su protiv njega optužnicu u 18 točaka, za što mu je u SAD-u prijetilo 175 godina zatvora.
Zbog toga je Assange zatražio azil u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, gdje je proveo sedam godina, sve dok britanska policija
nije 2019. godine – nakon promjene vlasti u Ekvadoru - upala u ambasadu i uhapsila ga. A potom je prebačen u taj zatvor Belmarsh, gdje kaznu služe najopasniji britanski kriminalci: visokorangirani teroristi, serijske ubojice i silovatelji.
Kako vidimo, suvremeni Zapad tu svrstava i novinare, čime se gubi razlika između slobodnog svijeta i despotskih režima. Baš je na taj demokratski poraz Zapada – oličen u progonu Assangea – ovog tjedna ukazao australski zastupnik Andrew Wilkie, kad su ga novinari upitali kako komentira čitav „slučaj Assange”:
„To je stvarno alarmantan presedan. To je nešto što bismo očekivali u autoritarnoj ili totalitarnoj zemlji”, rekao je Wilkie, kako prenosi Reuters.
Heraklo s Pacifika
Julian Assange konačno je stigao u rodnu Australiju, nakon 12 godina azila i uzništva. Na prvi pogled, nameće se usporedba s dugogodišnjim lutanjem i povratkom Odiseja na Itaku, ali Assangea zapravo treba usporediti s jednom drugom mitološkom figurom – Prometejem.
Obojica su dobročinitelji ljudskog roda: Prometej je ljudima poklonio vatru, a Assange im je dao informacije i svijest o pravoj stvarnosti svijeta.
Obojicu su zbog tih filantropskih činova bogovi kaznili: Prometeja je Zeus okovao na Kavkazu na rok od 30.000 godina, a Assangea je američko pravosuđe htjelo osuditi na 175 godina robije, natjeravši ga time da 12 godina provede u azilu ekvadorske ambasade i samici londonskog zatvora.
Obojica su na koncu oslobođeni, ali posljedice uzništva nisu iste: Prometej je bio polubog i odmah se oporavio od kavkaskih okova, a Assange je samo čovjek i nije sigurno da će se ikada oporaviti od onoga što je zadnjih 12 godina prošao.
Prometeja je oslobodio Heraklo, dok je Assangea formalno (nakon nagodbe o priznanju krivnje za špijunažu i osude u visini dosad izdržane kazne u Londonu) oslobodila sutkinja Ramona Manglona na
otoku Saipanu na Sjevernim Marijanskim otocima u zapadnom Pacifiku – prekomorskom teritoriju SAD-a – ali su ga zapravo oslobodili združeni napori australske vlade i mnoštva aktivista koji su se godinama borili da on izađe iz zatvora.
Spomenut ćemo samo neke od tih napora.
‘Kip slobode vratite u Francusku!‘
U lipnju 2021. posebni izvjestitelj UN-a za torture i mučenje Nils Melzer nazvao je Assangeovo zatvaranje „jednim od najvećih pravosudnih skandala u povijesti” i „pričom o čovjeku koji je progonjen u našem dijelu svijeta jer je rekao istinu”.
Istog mjeseca oglasio se i legendarni rock-glazbenik Roger Waters, nekadašnji vođa kultnog britanskog benda Pink Floyd, koji je pozvao američkog predsjednika Bidena da okonča „odvratni progon” Assangea:
„Drže ga kao primjer, kako bi poslali poruku: ‘Držite jezik za zubima ili će vam se dogoditi ovo.‘ Ako je to zločin, trebali bismo uhapsiti i uredništvo New York Timesa i sve druge novinare”, poručio je slavni glazbenik.
Dva mjeseca kasnije, u kolovozu 2021., i Amnesty International je pozvao predsjednika Bidena da odustane od „farsičnog progona” Assangea, navodeći da su optužbe protiv njega „politički motivirane” i da predstavljaju napad na slobodu tiska.
Tih dana Assangeovo oslobađanje zatražio je i bivši vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn, koji je Assangea opisao kao izvjestitelja „u tradiciji neustrašivog novinarstva”, koji je izložen progonu samo zato što je izložio „istinu koja je SAD-u bila neugodna”.
„Oslobodite Juliana Assangea i zatvorite ratne zločince o kojima je on pisao”, poručio je Corbyn.
Konačno, u srpnju 2022., prilikom službenog posjeta Bijeloj kući, za Assangeovu slobodu založio se i meksički predsjednik Lopez Obrador.
„Ako Assange bude zatvoren u SAD-u, Kip slobode treba demontirati i vratiti u Francusku”, izjavio je Lopez Obrador uoči tog putovanja u Washington.
Pozdravi iz Latinske Amerike
Čini se da su među političkim čelnicima u obranu Assangea najsnažnije stali južnoamerički političari – što također nešto govori o lokaciji „slobodnog svijeta” – što se vidjelo i ovog tjedna: prvi političar koji je Assangea pozvao da posjeti njegovu zemlju je ljevičarski predsjednik Kolumbije Gustavo Petro.
„Čestitam Julianu Assangeu na slobodi. Assangeovo vječno zatvaranje i mučenje bili su napad na slobodu tiska na globalnoj razini. Njegov ‘zločin‘ bio je osuda masakra civila u Iraku od strane SAD-a, a sada se isti masakr ponavlja u Gazi”, napisao je Petro na X-u, dodavši kako poziva Assangea i njegovu suprugu Stellu da posjete Kolumbiju kao „čin istinske slobode”.
Australskom novinaru na slobodi je čestitao i bivši bolivijski predsjednik Evo Morales:
„On je bio u zatvoru mnogo godina jer je cijelom svijetu razotkrio zločine Sjedinjenih Država. Pomogao nam je razotkriti laži kojima su opravdavali ratove i invazije”, ustvrdio je Morales, aludirajući na sintagmu „Imperij laži”, kako Ameriku nazivaju njezini politički protivnici od Latinske Amerike do Rusije.
Na kraju svega, tko je pobijedio: jesu li trijumfirale pravda i istina?
Nisu. Pobijedio je „Imperij laži”, iz najmanje dva razloga. Prvo, nagodba o priznanju krivnje znači da je Julian Assange u formalnom smislu osuđena osoba. To je službeni ishod njegove prometejske kalvarije.
I drugo, još važnije, Zeus današnjeg svijeta odradio je ono što je htio: tortura koju je Assange morao proći u ovih 12 godina dovoljna je opomena svim budućim herojima koji bi htjeli ponoviti njegov podvig. Gledajući njegovo lice po izlasku na slobodu,
njegove trome kretnje i odsustvo mimike, tko bi poželio poći tim prometejskim putem?
Ukratko: slobodni svijet je poražen.