StoryEditorOCM
HrvatskaKOMENTAR

Pogledamo li unatrag, u Hrvatskoj se ovako dobro živjelo samo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća

Piše Saša Ljubičić
1. lipnja 2024. - 17:25

Zaredali se izbori, pa se vlast na sva usta hvali gospodarskim uspjesima. Lažu li? Ne; jer gledajući iz naše perspektive ovako se dobro nije živjelo još od šezdesetih i sedamdesetih godina.

Uspoređujemo li se sa susjedima preko Save i Dunava, s BiH, Srbijom ili Crnom Gorom, Sjevernom Makedonijom, Kosovom..., životni standard nam je dobro porastao.

Naravno, medalja ima i drugu stranu. To što smo bolji od "komšija", ne može prebrisati činjenicu da se truckamo u najgorima vagonima EU kompozicije. Plaće i mirovine su nam i dalje jako male mjerimo li se s EU prosjekom. Slovenija je, s 800 eura prosječne mirovine, u odnosu na Hrvatsku dio bogatog Zapada. Naš penzić "piza" tek 580 eura.

Što je, ipak, život u Hrvatskoj učinilo (nešto) boljim? Sad je to jasno i posljednjim (euro)skepticima: priključenje Uniji.

EU nam je u deset godina članstva dao gotovo 11 milijardi eura. Taj novac, uz onaj zarađen u turizmu, junački bilda osobnu potrošnju, a to u zemlji bez praktički ikakve proizvodnje, bitno utječe na rast životnog standarda. Nota bene, ni turizam ne bi bujao ovakvom progresijom da nismo ušli u EU, schengenski prostor & eurozonu, postali šarmantno europsko kupalište s prekrasnom obalom i više od tisuću otoka.

Ta činjenica snažno je utjecala i na tržište nekretnina. Vrijednost imovine enormno je porasla zahvaljujući interesu stranaca čija je platežna moć veća. Medalja i ovdje ima dvije strane: dobitnici su vlasnici zemljišta, stanova, kuća..., a gubitnici oni koji tek moraju doći do prve nekretnine, krova nad glavom, što s obzirom na astronomske cijene postaje sve teže.

No da se u maloj Hrvatskoj vrti velika lova i da tomu nismo svjedočili skoro pedeset godina, pokazuju redovi za upis trezorskih zapisa i obveznica, te ogromna štednja na bankama koja se "liježe" po računima unatoč ne bog zna kakvim kamatama.

Pogled unatrag

Možda nekome sa strane ne izgledamo bajno, s obzirom da se u zapadnoj i sjevernoj Europi živi kudikamo bolje, no vratimo se osamdeset godina unatrag. Na kraj Drugog svjetskog rata.

Mi smo, vjerovali ili ne, od tada do danas ovako berićetno razdoblje imali samo šezdesetih i  sedamdesetih godina, kad je zaposlenost bila relativno visoka, a oni koji ovdje nisu mogli pronaći posao, odlazili na "privremeni" rad u Njemačku. 

Isti je scenarij danas na djelu, samo što granice nije otvorio drug Tito, već gospon Andrej, a Dublin je popularniji za hrvatskog radišu od Münchena i Stuttgarta.

I onda i danas, doznake su u BDP-u Hrvatske činile i čine ozbiljnu stavku. Netko zarađenim novcem vani ovdje gradi kuću, drugi pomažu starim roditeljima, braći, sestrama, treći jednostavno momački troše kad dođu doma na godišnji odmor..., pa se devize okreću.

Da se nalazimo u zlatnom dobu, ma koliko to više bila obična pozlata nego plemeniti metal, shvatit ćemo kad politički prošetamo kroz vrijeme i prisjetimo se što su prošle tri posljednje generacije hrvatskih građana. 

Titova Jugoslavija, jer bila je to država koja bez njega – pokazalo se – nije mogla opstati, imala je poslije rata iznimno teško razdoblje obilježeno siromaštvom, oružanim obračunima s neprijateljskim snagama koje nisu položile oružje i unutarpartijskim borbama.

Tek nakon pada Aleksandra Rankovića zvanog Marko, društvo se polako liberalizira, a zahvaljujući izdašnim kreditima sa Zapada, standard raste. SAD je tada bio Jugoslaviji isto ono što je EU Hrvatskoj danas.

Ponovit ću; šezdesete i sedamdesete godine zlatno su doba YU socijalizma. Shvativši da ne mogu riješiti nezaposlenost čarobnim štapićem, komunisti su podijelili pasoše prvo u onim krajevima gdje ih nisu obožavali. Krenuo je val gastarbajtera iz Hercegovine, srednje Bosne, Šumadije... Tako su se riješili političkih neprijatelja i nezadovoljnog svijeta, baš kao i HDZ danas.

Puno je ljudi šezdesetih trbuhom za kruhom otišlo u Zapadnu Njemačku, Švedsku, Švicarsku…, pa je i kod kuće, logično, bilo više posla, a kako je BDP rastao po nevjerojatnim stopama koje je imao još samo Japan, i bušte su bile sve deblje, a mirovine dostojne čovjeka.

Silazak u gradove

Puno je seoskog svijeta u to vrijeme sišlo u gradove, dobilo zdravstvenu zaštitu, diplome, i to  ne na pumpama u Travniku (!), posao i društvene stanove, kupilo automobile i izgradilo vikendice... Velim vam, razdoblje je to prosperiteta koje se ne pamti do današnjih dana.  

Osamdesetih, po Titovoj smrti, socijalistička bajka u kojoj smo manje-više svi bili isti, još se nije pretvorila u krvavu, ali već je bilo jasno da je kurbinom piru došao kraj. Inflacija divlja, penzije su sve mizernije, propadaju polako nekad ugledna poduzeća pa ih se pripaja onima koja su još na životu. SFRJ se suočava s velikom nestašicom struje, goriva, kave, banana, šećera, ulja, deterdženta… Istovremeno se na Kosovu kuha novi rat.

Ukratko, Jugoslaviju u najboljem sjećanju čuvaju oni koji su se formirali šezdesetih i sedamdesetih godina, prvenstveno zato jer je ekonomski rast u to vrijeme bio snažan i većina ga je građana osjetila kroz značajan porast standarda.

Slično bi moglo biti i s generacijom koja raste danas. Klinci, naime, nemaju nikakvog problema kad je posao u pitanju. Sa svih strana ih vuku za rukav do te mjere da su se neki dobro obahatili pa vuku za nos poslodavce, što je nama starijima bilo nezamislivo. Hoće li oni svojim unucima pričati o dvadesetim godinama u superlativima?

Evo opet paralele. Oni koji su najbolje godine proživjeli šezdesetih i sedamdesetih, dobro znaju koliko im je plaća bilo potrebno da kupe "Stojadina" ili "Fiću". I s time su se hvalili nama koji smo u osamdesetima osjetili posljedice krize.

Naime, kad više nije bilo Tita nestalo je i povoljnih kredita, a krajem Hladnog rata više nismo bili važni niti kao most između suprotstavljenih sila SAD-a i SSSR-a, na čemu je lukavi Broz desetljećima muzao novac, poslove i oružje od jednih i drugih.

Savršeno je Tito odigrao ulogu dvostrukog špijuna, pa je u Jugoslaviji onima kojih se na okrutan način nije dohvatila politika jer su znali držati jezik za zubima bilo dobro, i to sve dok je Stari fingirao nesvrstanost.

Od svibnja osamdesete do fatalne 1991., republička rukovodstva, na čelu sa srpskim, nezaustavljivo su vodila bratske narode i narodnosti prema još jednoj balkanskoj klaonici. Čim je jednostranačka diktatura zamijenjena liberalnom demokracijom, krv je potekla na sve strane.

Jednostavno, evolucijski, nakon stoljeća režima, careva, kraljeva i maršala, doživotnog predsjednika, nismo bili spremni za politički dijalog, već smo poput naših predaka brže-bolje iz "bičvi" povadili noževe i krenuli jedni na druge. Kako je to ovdje završilo – Zna se. 

Devedesete je prekrio mračan zastor. To su godine koje su pojeli skakavci. Žali bože mladosti. Dvijetisućitih tek što smo se probudili iz kome, nokautirala nas je velika svjetska kriza, pa smo tek ulaskom u EU ugledali svjetlo na kraju tunela.

Nije onda čudno što jedna baka nekidan na TV-u, kad su je pitali kako živi, reče da ona ne zna za bolje, ne zato jer ovdje teku med i mlijeko, već stoga što se u svojih osamdeset, devedeset godina, nagledala svakog jada. Dovoljno je reći da su takvi preživjeli dva rata i "nauživali" se gladi koju nikad neće zaboraviti.   

Da sve ovo, sačuvaj me Bože, ne bi shvatili kao agitprop HDZ-a ili koga već, evo i podataka koji bacaju sjenu na ovu zlatnu epohu. Europski novac koji Hrvatskom teče zahvaljujući Bruxellesu, često se zloupotrebljava, a godinama se slabo i nikako apliciralo na EU fondove, pa su propuštene silne prilike.

Nezaposlenost je istinabog svedena na statističku grešku, ali ne zahvaljujući gospodarskom progresu, već činjenici da se 300 tisuća ljudi u najboljoj životnoj dobi iselilo i da se nikada više ovdje neće vratiti. Današnje gastarbajtere prate cijele obitelji. Zbog bijele kuge nestaju mikro i makroregije poput Žumberka, Korduna, Kaštelanske zagore, Gorskog kotara, ali i dijelova Like, Slavonije, Baranje... 

BDP jest visok zato što smo u krizi potonuli više od drugih i puno duže nam je trebalo da iz nje isplivamo. Osim toga, trećinu izmjerenog bruto društvenog proizvoda čini siva ekonomija, koja poput karcinoma izjeda privatne tvrtke čiji vlasnici posluju u skladu sa zakonom.

Korupcija je i dalje strašna. Krade se leva-leva. Možemo mi sto puta ući u "EUropu", ali Balkan i navade koje smo tu stekli, nećemo lako zaboraviti. Vječni prvi ministar smijenio je čak trideset najbližih mu suradnika, no narod zato Andreju Plenkoviću i HDZ-u nije pokazao palac dolje, dapače, podario im je još jedan mandat.

Ma, koji zakoni

Prosječni hrvatski čova naprosto uživa u zemlji gdje se, kako je maršal svojedobno poručio, suci baš i ne trebaju pridržavati zakona kao pijan plota.

Da se kojim slučajem ove društvene anomalije otklone, a neće jer jednostavno nismo dostigli tu i takvu evolucijsku razinu, ova belle epoque potrajala bi možda i koje desetljeće. Ovako, čim novac iz EU slavine presuši, a hoće kad nam infrastrukturu dovedu na razinu 21. stoljeća, zato je potrebno još obnoviti željeznicu i dovući u svako mjesto vodu i kanalizaciju, loše nam se piše.

Sredstva koja su stigla iz Europe najmanje su investirana u proizvodnju, pa će i ubuduće naš (ne)uspjeh sto posto ovisiti o turističkoj sezoni i cijeni nekretnina dok ne rasprodamo i zadnji pedalj djedovine. Amen.            

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
05. studeni 2024 07:44