A kad ću ako neću sad? – bila je motivacijska rečenica Ive Sanadera na njegovu putu po, činilo se, nepreglednim bespućima korupcijske vlasti. Nisam ga spominjao dva tjedna, ali, doista, kad ću ako ne sad - još jednom – i ja o njemu, koji me uostalom inspirirao za naziv ove kolumne, ono kad je u Alpbachu poručio da njegovu karavanu nakrcanu blagom neće zaustaviti nikakav fiškal i policijot.
Nadao se tome, valjda, još dok se žurnim korakom spuštao niz Kozarčevu ulicu. „Lajte, kere Jakobsfelda!“, mrmljao je možda sebi u bradu, okrećući se posljednji put da provjeri prati li ga tko. Ne znam, nemam tu sposobnost uživljavanja u druge likove, pa čak i mrtve, kakvu ima književnik Boris Dežulović koji je to maestralno izveo na ovome mjestu u ponedjeljak.Mogu reći...
