Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju i svaki kamen, daklem, stoput krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, pa se iz krvi ponovo rađa i korijen, daklem, sve dublje u kamen pušta.
A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa, a kada, daklem, žile počupa, i sam će umrijeti.
Tako je, na samrtničkoj postelji, govorio don Pavao, dok ga je mali Matan, upijajući svaku riječ, suznih očiju slušao.
– Oćeš reć da će selo opustit? – upitao je Matan.
– Ne selo, sinko moj, nego cijela krajina, cijela zemlja – odgovorio je don Pavao, a cenzorske škare su presjekle vrpcu.
Znameniti don Pavlov monolog izbačen je iz prve verzije...