"Evo ja kao čovek koji dolazi sa strane mogu da vam kažem da se Hrvatska promenila na bolje od trenutka kad je ušla u Europsku uniju i mislim da to svaki realni posmatrač vidi…", kazao je ovo prošli tjedan srbijanski glumac, redatelj i producent Dragan Bjelogrlić, gostujući kod Aleksandra Stankovića u kultnoj emisiji "Nedjeljom u 2".
I zaista, pravo je pitanje i za Hrvatsku i za njezine susjede, da li se i koliko promijenila od 2013., je li iznad Balkana, konkretnije je li sad jedna prosječna srednjoeuropska i (ili) mediteranska zemlja, koja pokazuje i sebi i spomenutim susjedima kako se može krenuti civilizacijskim putem?
Hrvatska iznad Balkana ili je to samo opsjena?
Ili kako meni kao čovjeku koji je često u Hrvatskoj, ali nije iz Hrvatske, postavi pitanje urednik "Slobodne" Saša Jadrijević Tomas, a ono glasi - Zanima me koliko se zaista Hrvatska odmakla od Srbije i BiH u tom nekom demokratskom, političkom, ljudskom, slobodnom novinarskom i svakom drugom pogledu? I je li se uopće odmakla? Pa Saša nastavlja: "Meni kolege iz Srbije često to kažu, da smo zahvaljujući EU-u i nekoj sreći otišli jako daleko, da bez problema hapsimo ministre, premijere, da imamo dosta jake medije…E sad, ja nisam tako siguran, ali oni me uvjeravaju da jesmo."
Ovo je poprilično mnogo pitanja, ona su slojevita, mogu nas odvesti na različite putove, ali svejedno ću pokušati pojasniti zašto je Hrvatska tu gdje jest u odnosu na južne i istočne susjede i je li faktički ispred njih.
Pa da krenemo od kraja, od Sašinih sumnji da je Hrvatska ispred balkanskih država koje nisu u EU-u.
Najjednostavniji je odgovor da Hrvatska grabi naprijed i da se jasno vidi razlika, ne samo u standardu, nego i u eksplicitnom postojanju pravne države, pa na koncu ako hoćete i u ustroju medijskog sustava u odnosu na spomenute balkanske zemlje.
Ovdje bih se složio sa srbijanskim glumcem Bjelogrlićem, uz opasku da se to Hrvatskoj ni izbliza nije "desilo" preko noći i da taj proces nije počelo 2013. Zapravo, nije joj se uopće "desilo", Hrvatska je mukotrpno više ili manje radila da se dovede na prag EU-a, pa je 2013. u simboličkom smislu bila samo posljedica, a ne uzrok, dok s druge strane tu godinu možemo uzeti kao početak, a ne kao kraj puta. I možda tu leži odgovor na pitanje zašto su pojedini u Hrvatskoj skeptični glede napretka ove zemlje. Jer, napredak uvijek može biti bolji, jači i progresivniji po definiciji, kako se to onomad o socijalizmu mantralo.
Što bi Hrvatska bez turizma?
Jednako tako, razvojni put svake zemlje može biti probitačniji i opravdana je bojazan svih skeptika koji kažu da je rizična ekonomska klackalica zasnivati gospodarstveno-privredni život gotovo isključivo na turizmu. A to jest slučaj s Hrvatskom.
Sasvim sam siguran da o ovoj temi meni može držati predavanje, makar 90% Dalmatinaca i makar 80% svih Hrvata. Jer Hrvatska JEST turistički div u europskim razmjerima, Hrvatska jest zemlja koja svoj truizam usmjerava k višoj srednjoj i visokoj europskoj i američkoj klasi i Hrvatska jest elitna turistička destinacija u globalnim razmjerima, koja je prebogata prirodnim ljepotama i divnim ljudima i koja nudi svijetu gotovo mitsku viziju bijega od sumorne realnosti.
Ali nipošto ovo ne shvaćajte kao ljigavi kompliment jednog kontinentalca, jer ista ta ljepota, te geoantropološke komparativne prednosti zapravo mogu osuditi zemlju na (post)industrijsko tavorenje u kome poljodjelstva gotovo i nema, u kome je svaka druga grana privređivanja minorna. Dovoljan je samo jedan šok na turističkom tržištu (sjetiti se COVID-a), pa da zemlja počne sličiti na ekonomskog prosjaka. I zato su s pravom zabrinuti svi oni koji kažu da je ekonomska eksploatacija, na rubu prostituiranja prirodnih ljepota zapravo onaj popločani put do pakla na kojemu su umjesto najboljih namjera pred svima nama jedan Hvar, Krk, Dubrovnik, Plitvice ili Brijuni.
Oni još pesimističniji spominju strašnu filokseru ili peronosporu, koje su opustošile prvo vinograde, a onda s vinovom lozom i ljude i to baš iz Dalmacije i primorja. Kazat ću vam da se samo od sredine 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata iz Hrvatske trajno iselilo oko 350 tisuća osoba, što je činilo nevjerojatnih 11% ukupnog broja stanovnika, a između dva svjetska rata još 125 tisuća. Jedan od osnovnih razloga je bilo oboljenje vinove loze i posljedično tome prekooceanske migracije stanovništva.
Zašto vam sve ovo govorim? Pa zato što se, ponavljam, u današnjoj geostrategiji, gdje je pojam "Treći svjetski rat" perverzno odomaćen, svako agresivno gibanje prvo i najdirektnije odražava na turizam, a u hrvatskom slučaju to znači na ekonomski kor i srce zemlje. I sasvim sigurno da tu postoje opravdani strahovi svih onih koji odmahuju glavom na spomen turizma i sezonskih furešta.
Dok čekamo hapšenja balkanskih Sanadera
S druge strane, da Hrvatska ima svog Sanadera, ima "slučaj Sander" kao amblematični pokazni primjer, ima in vivo prikaz kako se mogu privoditi, hapsiti, u zakonskom roku suditi i osuditi "najkrupnije ribe" iz prebogatog korupcijskog oceana. I da, Hrvatska - ne samo zbog slučaja Sanader, nego i zbog hapšenja nižerangiranih ministara, kao i "velikih riba", kad smo kod tih metafora iz svijeta biznisa i privrede - prikazuje svojim primjerom kako se to radi. Da, da, znam, skeptici će kazati da je to samo predstava za narod, da iza jednog Sanadera iza rešetaka stoji makar tisuću onih na slobodi, kazat će i kako je riječ o političkim srazovima u dubokoj državi, a ne iskrenom hinjenju, od čega nikakve koristi nemaju obični građani, tko god oni bili.
Ali!
Ali ako situaciju promatrate iz vizure jedne Bosne i Hercegovine s Dodikom ili iz vizure Srbije s Vučićem i njegovim gaulajterima na terenu, koji ne samo da su na slobodi, nego s pozicija moći sebi prave eskobarovske imperije, Hrvatska doista djeluje kao Švicarska ili Skandinavija. Naravski, i međunarodna zajednica stalno spominje balkanske Sanadere kao na kakvom "Idol natjecanju", od kojih su baš Dodik i Vučić najviše spominjani, nadajući se valjda da bi njihovim hapšenjem od strane, dakako, pravnog sistema bio pokrenut antikorupcijski kotač.
I u tom grmu leži zec (još životinjskih metafora).
Jer da bi se realiziralo tako nešto, a to je hapšenje visokorangiranih iz političkog vrha, za što ima dosta razloga, pored uređenog i neovisnog policijskog sustava, mora postojati i neovisno sudstvo. A sudstvo u Bosni i Hercegovini, ne da nije neovisno, nego su suci i tužitelji (in)direktno delegirani od strane političkih kleptokratskih vrhuški.
Javna je tajna, primjerice u Bosni i Hercegovini, da se zna tko su "Dodikovu suci i tužitelji", i to se čak i ne krije. Zapravo svaka politička garnitura u etnički izdijeljenoj zemlji ima "svoje". Jednaka situacija, ako ne i gora, je u Srbiji u kojoj su svi sistemi i poluge moći - od izvršne, preko zakonodavne i sudske vlasti involvirani u stvaranje srpskog sveta, digitalno-šovenskog hibrida Velike Srbije, pa ironično, sve i da se hoće desiti kakav srbijanski "slučaj Sanader", za njega se "nema vremena" od velikosrpskih pretenzija prema susjedima, prije svega Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
Jednostavnije kazano, vrhovni kriminalci na vlasti, s lokalnim sjecikesama još uvijek u narodu i građanstvu (ako ga ima) bivaju percipirani kako nekakvi heroji i borci za prava tog istog naroda. Još preciznije, Hrvatska je s gotovo punim odobravanjem pozdravila hapšenje primjerice Sanadera, dok bi pola BiH ili ogroman dio Srbije hapšenja primjerice Dodika ili Vučića doživio kao nekakav udar, izdaju i razočarenje.
I kao netko tko ima tu (ne)sreću da živi izvan EU-a tako blizu, a tako daleko, pouzdano znam da do takvih hapšenja neće doći uskoro, koliko god zdrav razum, političke okolnosti i najviše konkretni dokazi nalagali. Hrvatska će na tom polju ostati još dugo nedostižan ideal balkanskim zemljama. Na koncu i ako bi došlo do tih spektakularnih hapšenja, iza njih bi bez svake sumnje stajala međunarodna zajednica, a ne lokalni pravni sistemi.
Hrvatski mediji između slapp tužbi i ideala slobode
Što nas dovodi do medija i javnog mnijenja. U Hrvatskoj sasvim sigurno postoji medijski prostor slobode, postoje isprofilirani mediji koji hrane desno, centralno ili lijevo glasačko tijelo, a to što se vidi na medijskom nebu od Vukovara do Dubrovnika i poprilično sliči na onaj EU ideal - ako još postoji. Možda najvažnija stvar, u Hrvatskoj je novinar službena osoba.
Što znači da je napad na novinara izuzetno ozbiljno tretiran i novinar makar na papiru i službeno uživa formalnu zaštitu. S druge strane, naravno da su u Hrvatskoj itekako prisutne slapp tužbe kojima se kroz pravni sustav iscrpljuju novinari, pa čak i kad se dokaže ili kad dokažu svoju nevinost, gube toliko vremena, energije i novca na sudskim procesima da se postavlja pitanje koliko će se uopće baviti određenom temom, a što stvara autocenzuru u rukavicama.
S druge strane, Milorad Dodik primjerice uvodi zakon o verbalnom deliktu ili kako mu službeno tepa - Zakon po kleveti, kojim je ostavljeno da po kaznenom zakonu ama baš svatko može tužiti novinara zbog iznesenog mišljenja. Naravno, s ovim se pola Bosne i Hercegovine svrstava uz bok Bjelorusiji, Rusiji i Sjevernoj Koreji, ali to Dodiku ne da ne smeta, nego mu daje motiv da radi/cenzurira dalje. Takva stvar u današnjoj Hrvatskoj je nezamisliva, što god mi mislili o njenom medijskom svijetu.
Slučaj Prijović: Što je ignorantska cenzura u Hrvatskoj?
A opet, s druge strane, Hrvatska ima jedan problem kada su mediji u pitanju, a koji bih nazvao "ignorantska cenzura".
O čemu se radi?
Dakle, ako neki fenomen nije po volji političkom establišmentu i društvenim elitama, on se jednostavno uopće medijski ne tretira. Ovaj fenomen je dosta važniji za socijalnu psihologiju, antropologiju ili čak sociometriju nego za same političke odnose.
Primjer?
Ako npr. srbijanska folk pjevačica Aleksandra Prijović napuni čak pet zagrebačkih Arena, dogodi se prava medijska pometnja i potpuni, opet, medijski šok. I dogodi se ogromno post festum moraliziranje. A zašto? Pa zato što meinstream mediji svjesno ignoriraju jednu pojavu koja se nekad zvala turbo-folk, a kasnije cajke i srbijanski trap.
Što se zapravo dogodilo?
Deseci, stotine tisuća mladih Hrvata i Hrvatica, rođenih debelo u 21. stoljeću, bez bilo kakvog bremena prošlosti, slušaju glazbu koja im dolazi s istoka (iz Beograda i Srbije), a koja je odavno putem Tik-Toka i Instagrama spakirana u hiperpotrošačku zapadnu oblandu. S jednom krucijalnom komparativnom prednosti - jezično-mentalitetska barijera ne postoji!
Pa će tako tinejdžerica iz Splita ili Zagreba lakše semantički, vizualno, modno i identitetski pojmiti Aleksandru Prijović od neke njezine kolegice i Belgije ili Nizozemske. Stvar je u tome što u Hrvatskoj zbog lažnog puritanizma nema dovoljno marketinških proizvoda poput Prije, kako je zovu. Dakle, ovdje nije čak niti riječ o zabranjenom voću, kako se nekad opisivao fenomen popularnosti srbijanskih cajki u Hrvatskoj. Ne, ovdje je riječ o klasičnom, surovom neoliberalnom principu ponude i potražnje. Mladi ljudi u Hrvatskoj, najjednostavnije kazano, mogu sebi priuštiti pet punih Arena Prijovićke, koja im isporučuje Tik-Tok san, ne na jedan dan, nego na koncertnih 90 minuta. I to im je dovoljno.
I onda doista Hrvatsku možemo rastegnuti od Bruxellesa do Prijovićke, od ispoštovanih EU standarda do balkanskih predgrađa i navika, od silnih turističkih potencijala do ekonomskog prostituiranja s istim, od hapšenja velikih političkih riba do jeftine predstave za narod glede tih istih hapšenja, od obećane mediteranske zemlje do još jedne kolonije velikih korporacija. I opet, pojmljena tako, ona jest ispred svojih istočnih i južnih susjeda, djelomično zbog unutarnjeg razvoja, a djelomično zbog potpune stagnacije tih istih susjeda.