Na pitanje iz pjesme što to veže dalmatinske ljude, pravi odgovor je – bolovanja, ili preciznije: lažna bolovanja. Prema službenim podacima, gotovo svako treće bolovanje je lažno.
Odgovorni iz naših javnih, ali sve više i privatnih poduzeća, zapomažu: nema nam tko iznijeti posao jer je ljeti pola ljudi na odmorima i bolovanjima. Zato se smeće ne odvozi danima, zato se reduciraju prometne linije, po bolničkim odjelima fali medicinskih sestara, a ni s liječnicima nije puno bolje.
U ovo doba godine sustav puca zbog tri bolesti koje masovno haraju Jadranom: apartmana, taksiranja i svih vrsti majstorskih radova. Javna je tajna da mnogi zaposlenici državnih i privatnih tvrtki otvaraju lažna bolovanja i bave se privatnim biznisom za vrijeme turističke sezone, a budući da se ona produžila – logično su se produžila i "bolovanja".
Ima i onih kojima na ove vrućine nikad dosta kupanja, pa ih kolege viđaju da unatoč bolnim leđima, iskrivljenoj vratnoj kralježnici ili istegnutim preponama skaču "prijelom" i "lastu" bolje od mangupa sa čuvenog Starog mosta.
Nerijetko se takvi i sami razotkrivaju na društvenim mrežama jer su poslodavcu rekli da ih muči žuč pa će dulje vrijeme izbivati s radnog mjesta, a istovremeno objavljuju fotografije s Ibize i "love lajkove". Zapravo, ne treba biti Hercule Poirot da bi se uhvatilo prevarante na lažnim bolovanjima, no očito nema dovoljno volje da se akcijom širokih razmjera tome stane na kraj, naročito u lipnju, srpnju i kolovozu, kad je taj problem najizraženiji.
No ni ujesen ordinacije po našim malim mjestima nisu ništa praznije jer kreće trganje grožđa, berba maslina i moljakanje obiteljskih liječnika za još koji mjesec dana slobodnog vremena. Tko nema apartmane, kombije za prijevoz turista, suvenire koje im valja prodati, ima kakvi OPG, a i tu se da zaraditi, domaće voće i povrće prodaju se online bolje nego ikada.
I tako, dok se lovi u mutnom, dok se nadređene laže na kilometre – sustav puca: mrtve u Zadru nema tko ukopati, banke zatvaraju filijale ili rade samo jednu smjenu, nedostaje poštara koji bi podijelili račune i tehničara da vam riješe probleme s internetom kojeg nema danima.
Gdje god se okrenete poslodavci pričaju isto: nemamo s kim raditi, a zbog foliranata pravi nam radnici negoduju jer imaju posla za trojicu, pa prijete otkazima. Svega im je puna kapa.
Manjka vozača i čistača
Ivica Karoglan, direktor splitske "Čistoće", kaže da je istina negdje u sredini.
– U "Čistoći" sam treću sezonu i mogu reći da nam je uvijek između pedeset i šezdeset i pet kolegica i kolega na bolovanju, i to najčešće iz operativno-tehničke službe: vozači, pometači, iznosači... E, sad, zaista vjerujem da se tu radi najčešće o pravim zdravstvenim problemima. Ima korone, a mnogi su za ovih vrućina platili i zbog klima-uređaja kojima su stalno izloženi, pa su česte upale, prehlade... No da ima i fingiranih bolovanja, vjerojatno ima, ali to je jako teško dokazati. I nije to slučaj samo na obali i u sezoni, tako je i u sjevernim dijelovima Hrvatske. Razgovaram s kolegama na tu temu i svi imaju manje-više iste kadrovske nevolje, a one koji simuliraju da ih boli pa odlaze doktoru i traže bolovanje najviše motivira činjenica da im, kao što je u "Čistoći" slučaj, na bolovanju pripada čak 90 posto od pune plaće. U tome je glavni problem – kaže Karoglan.
U medijima je osvanuo podatak da je pedeset radnika "Čistoće" otišlo na bolovanje pred festival "Ultra Europe", pa su iz tvrtke bili uložili silne napore ne bi li odradili tako zahtjevan zadatak kako spada. Bili su, naime, u pitanju deseci tisuća posjetitelja koji su se tri noći izmjenjivali u Parku mladeži i "špartali" po cijelom gradu, pa nije teško povjerovati da je dio "škovacina" kliznuo na bolovanje da se ne bi suočili s tonama smeća koje su za sobom ostavili partijaneri.
I u splitskom "Prometu" muku muče s kadrom. Na sve moguće načine gledaju kako pridobiti nove vozače da bi mogli normalno opsluživati sve linije. Ni oni nisu imuni na lažna bolovanja.
– Takvi vam najčešće onda voze Uber. Gdje god postoji sumnja na takvo nešto, tražim od HZZO-a, a oni onda od Ministarstva zdravstva, da nadležne osobe pogledaju što stvarno stoji u dokumentaciji koja prati određenog pacijenta. I to sam poduzeo u nekoliko slučajeva. Koliko čujem od kolega, takvima nije lako stati na kraj. Moji prethodnici su angažirali i privatne tvrtke da ih prokažu kao lažne bolesnike – kaže direktor "Prometa" Stanko Sapunar.
Je li u situaciji kad se snažno osjeća deficit radne snage uputno istraživati radnike koji simuliraju da su bolesni? Uhvatite li takve u laži i date im otkaz, izgubili ste radnika, pa drugoga svijećom morate tražiti?
– Treba ustrajati u prokazivanju takvih radnika jer oni lošim primjerom motiviraju i druge da se ponašaju na isti način. Bolje je jednom zaposleniku koji je bio na lažnom bolovanju dati otkaz nego da vam takvo što napravi još njih deset – kaže Sapunar.
Inače, u splitskom "Prometu" je trenutno petnaest posto zaposlenika na bolovanjima.
‘Boli‘ ih kičma
U 2023. kontrolori HZZO-a su zbog utvrđenih nepravilnosti ugovornim subjektima izrekli 1820 mjera. I ove su godine intenzivno provjeravali radnike na bolovanjima kako bi otkrili folirante. Tragedija je da se takvima najčešće ne dogodi ništa, a liječnici koji su im propisali bolovanje, koje su obmanuli, mogu dobiti otkaz.
Na meti su najčešće obiteljski liječnici. Ionako opterećeni velikim obimom posla, brojem pacijenata i administracijom koja stalno buja, nalaze se pod pravom opsadom lažnih bolesnika s istom dijagnozom kojoj nema lijeka – nerad. Te su lijenčine potkopale ionako slabašno tržište rada.
Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje danas je manje nezaposlenih nego što je stiglo radnika iz Azije, a poznato je da je poslodavcu strani radnik skuplji od domaćeg jer mu nerijetko treba osigurati prijevoz, smještaj, platiti provizije posredničkim agencijama za zapošljavanje... Jasno vam je o čemu se ovdje radi: u Hrvatskoj danas nema nezaposlenih, a na burzi rada su oni koji posao traže, a mole Boga da ga ne nađu. No i oni koji formalno rade nerijetko su izvan radnog procesa po nekoliko mjeseci godišnje, što na godišnjem odmoru, što na lažnim bolovanjima. Dobro da se išta u ovoj zemlji odvija kako treba.
Javnosti poznata i iskusna liječnica dr. Vikica Krolo kaže da se odnos liječnika i pacijenta nužno mora temeljiti na međusobnom povjerenju. Ako nije tako, pomoć se pacijentu ne može pružiti na pravi način. No ima i onih koji takvo povjerenje grubo zloupotrebljavaju.
– Da, ali kako god okrenuli, uvijek vam liječnik ispadne taj koji je kriv, jer ako nekoga u kojeg si posumnjao ne pošalješ na bolovanje, a pokaže se da ga je stvarno trebao otvoriti, onda si počinio stručnu grešku. I zato radije polazimo od toga da liječnik vjeruje pacijentu.
Tamo gdje nema tog međusobnog povjerenja riječ je o, po mom mišljenju, lošim liječnicima, jer pacijent mora imati nekoga kome će i sam vjerovati kad mu se dogodi zdravstveni problem. E, sad, normalno je da ima onih pacijenata koji onda to zloupotrebljavaju, ali što mi tu kao liječnici možemo? To je jednostavno ljudska narav. Znači, ipak ispočetka morate vjerovati pacijentu, a kasnije možete provjeravati ono na što vam se žali. Nešto od toga ćete moći provjeriti laboratorijskim pretragama, a nešto i ne. Kad vam kažu – boli me kičma. Kako ću ja procijeniti intenzitet te boli? Ili da je nervozan i ima određene psihološke probleme? Da je napet, iscrpljen, depresivan... Može pričati što god hoće, a ja mu moram vjerovati. Znači, ima i takvih koji ne govore istinu o svom zdravstvenom stanju, a moram im vjerovati. Teško je takvima stati na kraj – veli dr. Krolo i napominje da se o lažnim bolovanjima uvijek vrti ista priča.
– Vrijeme jest vruće, možda je zato neke poslove zaista teško obavljati na otvorenome, i onda se ljudi koji već imaju neku dijagnozu češće javljaju liječnicima. I normalno da im izlazimo u susret. Nismo policajci nego liječnici – kaže naša sugovornica.
Vidi se svjetlo na kraju tunela. Dr. Krolo kaže da se broj bolovanja, barem iz njezina iskustva, smanjuje. Razlog je vjerojatno taj što se mijenja struktura gospodarstva. Sve više ljudi vodi svoje privatne poslove, a oni sigurno neće ići na bolovanje kad malo šmrcnu jer ih nema tko mijenjati, a i svako izbivanje s posla za poduzetnika znači izgubljenu dobit.
– Prije je toga bilo više. Privatnik će teško uzeti bolovanje. Evo, ja još nisam prekardašila s odobravanjem bolovanja, a to mi se ranije znalo dogoditi. Ima i slučajeva gdje pacijenta šaljem na bolovanje, a on me moli da to ne radim jer poslodavac neće moći za njega naći adekvatnu zamjenu. Na koncu, najsumnjivija su vam dugotrajna bolovanja. Tu treba provjeravati o čemu se radi – ističe dr. Krolo.
Rentijerstvo je hrvatski san
Vesna Ivić-Šimetin, direktorica Regionalnog ureda Split Hrvatske udruge poslodavaca, svjesna je, kaže, da je u ovakvim tržišnim uvjetima teško dati otkaz radniku koji je "izmislio" bolovanje. Republiku Hrvatsku je, nakon koronavirusa, spopala epidemija nerada, a za nju još nema cjepiva.
– To je sve skupa kulminiralo posljednjih godina. Problem bolovanja najviše je izražen u državnom sektoru te tvrtkama lokalne uprave i samouprave. Tu je uvijek bilo problema, a kamoli sad kad su radnici svjesni da ih nedostaje i da su poslodavci o njima ovisni. I zato su neki od njih postali nekorektni i u državnom i privatnom sektoru, pa koriste to stanje na tržištu rada i ucjenjuju svoje šefove. Pravo je pitanje: tko im daje pravo odlaziti na bolovanje iako su radno sposobni? Što rade kontrolori, komisije HZZO-a? Glavni problem je što je broj dana na teret poslodavca prevelik. Četrdeset i dva dana državu za onoga tko je otišao na bolovanje nije briga, jer troškove njegove plaće i davanja snosi poslodavac. To bi trebalo smanjiti – veli Vesna Ivić Šimetin, i dodaje da kad bi se spomenuti rok od 42 dana smanjio, i država bi počela brinuti o tome tko je zapravo na bolovanju, a tko samo glumi bolesnika.
– Teško mi je reći rade li liječničke komisije svoj posao kako treba, ali činjenica je da je bolovanja, naročito za vrijeme sezone, jako puno. Generalno, ljudi postaju sve ljenji: recimo, sve su slabije motivirani za visoko obrazovanje, a onda ih ima i sva sila koji imaju apartmane, pa bolovanje koriste kako bi odradili ono što im je važnije: dočekali goste, dvorili ih, čistili za njima... To su jednostavni zadaci o kojima ne treba suviše mozgati. Izgleda da rentijerstvo postaje nešto kao hrvatski san, a to nikako nije dobro.