U mojoj obitelji nije bilo ni ribara ni poljoprivrednika, nismo živjeli ni na otoku ni na planini, snijeg nam je padao svake prijestupne godine, i to u apotekarskim količinama, a kišilo je umjereno. Nitko iz moje blizine nije se plašio vremena niti strepio od sljedećega godišnjeg doba. Pomireni s izmjenom prirodnih ciklusa, stoički smo trpjeli ljetne žege i zimske bure, tražeći, kad ustreba, hladovinu i zavjetrinu, ne praveći od toga dramu, barem ne preveliku.
Da vrijeme može čovjeka zbunjivati i nervirati, prvi put sam shvatio po dolasku na studij. Dotadašnje iskustvo učilo me da ako nebo prekriju teški, tamni oblaci, uza se valja imati kišobran. Prvi put kad se nebo nad bijelim Zagrebom zacrnjelo – dakle, odmah po mom dolasku – refleksno sam posegnuo za lumbrelom,...