Ivica Ivanišević: Bulj kad govori kako nema ništa protiv Srba, ali ima protiv SNV-a i Pupovca, naprosto laže

„Koga briga da li vjetar duva ili puše, izjavio je nekidan slavni igrač i trener Veselin Vujović. Netko mu je, naime, sa srpske strane svojedobno zamjerio što je u programu Hrvatske televizije umjesto riječi „ukrštanje“ kazao „križanje“. On je, pak, uzvratio da se uvijek trudi naučiti jezik sredine u kojoj radi, jer to shvaća kao pitanje kulture i poštovanja. Duvalo ili puhalo, njemu je svejedno, samo želi biti pristojan. I ne treba se čuditi što je takav.

Mate Parlov zadužio nas je nezaboravnom rečenicom „Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak?“. Sva je prilika da bi je i Veselin Vujović mogao supotpisati. On je bio i svjetski i olimpijski šampion, a s tih visina pogled se može dobaciti puno dalje od plotova i taraba kojima su ograđeni svjetovi malih nacija. Ako se cijelu karijeru odmjeravaš s najboljima, ako se posvuda osjećaš dobrodošlo i kao doma, malo je teško biti šovinist.

A nekima je, opet, to strašno lako. Evo, uzmimo za primjer slučaj Mire Bulja. Završio je tekstilnu školu, ne pitajte me kojega smjera, valjda je izučio za tkalca-prelca, kurca-palca ili nešto slično. Rat je omeo njegovu vrlo izglednu blistavu karijeru u tome zanimanju i pomogao mu da otkrije svoju pravu vokaciju. Poslije rata se kao vojnik profesionalizirao, da bi se već u trideset i petoj godini umirovio u činu poručnika.

Da su mene penzionirali u toj dobi, već bih, evo, četvrt stoljeća dangubio na onemoćaloj državnoj sisi i do sada barem deset puta umro od stida. Cijeli život Mire Bulja zbio se na tijesnome potezu između rodnoga Suhača i Sinja u kojemu već neko vrijeme, milošću građana s bizarnim smislom za humor, obnaša časnu dužnost poteštata.

Neupućen u djelokrug svojih ovlasti i bolje običaje života u civiliziranoj zajednici (a i gdje se mogao uputiti, možda na tečaju za tkalce-prelce, kurce-palce?), ovih je dana zabranio jednu izložbu fotografija. Razlog tome je, naravno, goli šovinizam i ništa drugo.

Najava izložbe na ćirilici koja je trebala biti otvorena 23. kolovoza, pa je prebačena za 4. rujan no i to je zabranio Miro Bulj

Samo što ga je Bulj umotao u priručni celofan kojim se naša tvrda desnica rado služi kad treba kamuflirati prezir prema manjinskom narodu. Ne, oni nemaju ništa protiv Srba, ma kakvi što vam pada na pamet, dapače, oni među njima, mislim Srbima, čak imaju i ponekog možda ne baš prijatelja, ali dobroga znanca, ne, ne, njima su dotični sasvim u redu, ali im nipošto nisu u redu Srpsko narodno vijeće i osobito Milorad Pupovac!

Čovjek koji svake večeri, pa tako već trideset i tri godine, kad dođe doma prvo mora obrisati pljuvačku kojom su ga počastili uzorni hrvatski patrioti, još uvijek se nije iselio u Srbiju. I to je jedini razlog zašto ga hrvatski šovinisti toliko mrze. Svi drugi tobožnji razlozi puke su izmišljotine, maligne fantazije, sirove laži, budalaštine i krivotvorine.

Pupovac je tu, među nama i s nama, bio je u ratno doba, kao što je i danas, i po svemu sudeći, tu namjerava i umrijeti. Što je, naravno, neoprostivo sa stajališta naših samozvanih domoljubaca. No svaki put kad ga na ulici ili društvenim mrežama izlažu uvredama i poniženjima, oni, u suštini, to ne rade zato što imaju nešto protiv njega kao građanske osobe. Ne, na njega nasrću samo zato što on figurira kao neka vrsta nacionalnog Pedra. A znamo kakvu je sudbinu Pedru namijenila popularna krilatica.

Lucija Očko/Cropix

Naši šovinisti tolike su kukavice da moraju lagati o svojim dubokim uvjerenjima, pa nikada neće reći da mrze Srbe. To još uvijek nije zgodno glasno kazati. Trebalo je pronaći formu u kojoj će dotična misao zvučati manje skandalozno i oni su je pronašli. Otkrili su Pupovca kao dežurnog krivca po kojem valjda udariti kad god poželiš nešto poručiti svim Srbima.

Tako i Bulj kad govori kako nema ništa protiv Srba, ali ima protiv SNV-a i Pupovca, naprosto laže. Umirovljeni poručnik nema petlje jasno i glasno poručiti što mu je na umu, nego kao tkalac-prelac, kurac-palac sve nešto izokola veze i plete. Sad je zabranio izložbu fotografija, iako protiv autorice – koja je, uostalom, Hrvatica – nema ništa. Ali ona je u cijeloj ovoj priči ionako od početka zamišljena kao kolateralna žrtva. Jedini cilj zabrane bio je poručiti Srbima da u Sinju nisu dobrodošli. I evo, poruka je odaslana. Na sramotu Sinja i cijele Hrvatske.

Što se može, velika je razlika između svjetskih šampiona i ljudi koji svijet zamišljaju kao ravnu ploču na čijim su krajevima rodno selo i najbliži gradić. Nije ni Bulj baš za sve kriv, kao da je njemu bilo lako cijeloga života predstavljati se kao tkalac-prelac, kurac-palac i postati umirovljenik u dobi stažiste. Nešto je, valjda, i do okolnosti. A njegove su, očito, bile takve da je ispao ovakav. Ajme i kuku.