Zanima me može li se otpad pri preradi maslina u uljarama, koji se odvozi i odlaže “negdje”, ustvari najčešće baca, korisno upotrijebiti. Je li se ta komina može koristiti kao gnojivo, opet vratiti u maslinike ili iskoristiti na neki drugi način. U nekim zemljama iz nje se vadi još ulja, može se koristiti i kao gnojivo te i u druge svrhe.
Branko, Pula
Mineralizirana komina je vrlo dobro gnojivo, ali sam proces fermentacije je dosta zahtjevan. U praksi bi to značilo odlaganje od 2-3 godine na nepropusnu podlogu u sloju debljine od oko 0,5 metara. Dodavanjem raznih enzima i bioaktivatora, uz povremeno miješanje, to možemo skratiti na šest mjeseci. Ako je sloj deblji i manji je pristup zraka, proces traje duže.
Svježa komina, rasipana po nasadu u većim količinama od dozvoljene, može depresivno djelovati na razvoj biljke, a posebno nepovoljan utjecaj ima ispuštanje vegetativne vode. Zbrinjavanje otpada iz proizvodnje jedan je od većih problema uljarstva.
U zemljama s povećanom proizvodnjom maslinova ulja proizvede se i puno tog otpada, takozvane komine. Radi se o godišnjim količinama od oko 6 milijuna tona u Španjolskoj, 2,5 milijuna tona u Italiji...
Svježa komina se klasificira kao otpad, koji može biološki i kemijski onečistiti okoliš te se prema zakonu treba adekvatno zbrinuti.
U većim količinama ne smije se odlagati na propusnim terenima zbog opasnosti od zagađenja podzemnih voda i utjecaja na mikrobiološku aktivnost u tlu. Može se odlagati na poljoprivrednim površinama, ali do 8 tona po hektaru, što je relativno malo.
Praktički to znači da će nam nepobrane masline, ako otpadnu u nasadu kod malo boljeg roda, zagaditi tlo u količini kažnjivoj prema zakonu. Takav je zakon, iako je to daleko od opasnosti, jer bakterije u tlu te količine prerade bez ikakvih posljedica.
Zbog zakonskih obveza to zbrinjavanje je dodatan trošak za uljare, ali im države raznim mjerama nastoje pomoći kako bi se dobile i neke dodatne vrijednosti koje taj trošak umanjuju – odvajanje koštica koje će se koristiti za loženje, izdvajanje ulja pomoću organskih otapala i mineralizacija kojom se “opasni” otpad prefermentira u gnojivo, samo su neki su od tih načina.
U Hrvatskoj su te količine znatno manje i iznose oko 40 tisuća tona, pa taj problem nije toliko izražen.