Podudarnost između kriminalističkog trilera “Lov na ubojicu” (“To Catch a Killer”) i stvarnosti iz susjedstva upada u oko tijekom gledanja američkog prvijenca talentiranog argentinskog redatelja Damiana Szifrona. “Lov na ubojicu” započinje režijski dojmljivo orkestriranom scenom na proslavi Nove godine u Baltimoreu, gdje se prasku vatrometa ubrzo pridružuju pucnjevi iz puške. Nepoznati snajperist se okomio na nasumične žrtve i lišio života preko 20 ljudi.
“Imamo vrhunskog strijelca na divljačkom pohodu. Svaki je metak pronašao cilj, nije ostavio nijednu čahuru i otisak prsta. Netko ga je obučio, netko mu je prodao oružje. Pronađemo li njih, pronaći ćemo i njega”, govori FBI-jevac Geoffrey Lammark (Ben Mendelsohn).
Riječi “divljački pohod” i “netko ga je obučio i prodao mu oružje” lijepe se za uho i jasno je da “To Catch a Killer” želi nešto reći o pokvarenom sistemu koji može narušiti mentalno zdravlje ljudi i pretvoriti ih u ubojice, posebice ako im je oružje nadohvat ruke. U jednoj pozadinskoj sceni, pristaloj za dokumentarac “Ludi za oružjem” i osobito znakovitoj u kontekstu dvostruke tragedije u Srbiji, vidimo oca i sina u oružarnici, pri čemu klinac djeluje kao vršnjak ubojice iz Beograda, a možda je i mlađi.
Društveno-politički angažman “Lova na ubojicu” (američki zakoni o oružju i NRA/National Rifle Association, nebriga za mentalno zdravlje Amerikanaca, utjecaj javnog mnijenja) u osnovi je hvalevrijedno provučen kroz žanrovski film, što se od Szifrona i očekivalo. Argentinac se 2014. predstavio kao vrlo darovit redatelj i scenarist sjajnog omnibusa “Divlje priče”, nominiranog za Oscara u stranoj/međunrodnoj kategoriji.
“Wild Tales” je navijestio Szifrona kao filmaša koji umije biti društveno-politički kritičan i žanrovski orijentiran sjetimo li se segmenata s pauk-službom i cestovnim incidentom inspiriranim Spielbergovim “Dvobojem”. Svaka priča bila je svoj žanr, takoreći, od crne komedije i drame do trilera. “To Catch a Killer” je žanrovski uži, sveden na proceduralni krimi triler “serial killer” vrste, popularan u devedesetima (“Sedam”).
Szifron se trudi razbiti kalup angažmanom, no u osnovi je ovo jedan prilično formulaičan i generički film u pogledu naracije i karakterizacije, s povremenim neuvjerljivostima, ali i proplamsajevima redateljskog i glumačkog talenta (Mendelsohn, Shailene Woodley) te ponekom uzbudljivom scenom (halucinacija pada s nebodera, šoping centar, mini market). Lammark je tipičan lik u ovakvom tipu trilera, osim što je gay.
Još je tipičniji – do granice autoparodije – lik mlade i problematične policajke Eleanor Falco u tumačenju Woodley koja se hrva s vlastitim demonima prošlosti (imala je sklonost samoranjavanju i ovisnosti), zbog čega nije primljena u FBI, no Lammark je upravo zato i angažira za lov na ubojicu jer bi mogla biti na istoj valnoj duljini s njime.
“Tip tone u potpunu destrukciju, očekujem da se spustiš s njim”, govori Lammark. Eleanor bi htjela biti nova Clarice Starling (Jodie Foster) iz “Kad jaganjci utihnu”, međutim jedva da dobacuje do Amelije Donaghy (Angelina Jolie) iz “Sakupljača kostiju”, premda treba pohvaliti njezinu brzu i pronicljivu reakciju kad zatraži od policajaca na mjestu eksplozije da počnu snimati i pokušaju uloviti lica svih prisutnih.
Negativac je svakako intrigantniji i manje stereotipan od pozitivaca kao netko tko “ne traži uništenje, nego olakšanje” i njegove su žrtve različitih spolova i rasa (“nema obrasca”). Šteta da je priča posvećenija njima, a ne njemu u filmu koji nije loš, ali očekivalo se nešto puno bolje od Szifrona. Argentinskom redatelju želimo više sreće s američkim drugijencem.