StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

‘Igra‘: Fincher bez granica

18. srpnja 2021. - 19:02

"Pamtio sam samo kraj", rekao je prijatelj prije novog gledanja trilera "Igra" (1997.), treće režije Davida Finchera. To je veliki kompliment filmu kad se i nakon svih ovih godina sjećate kako završava. No, Fincher je majstor krajeva i režiser nekih od najupečatljivijih i najnezaboravnijih završetaka u proteklih 30 godina.

Tko bi zaboravio "terminatorsku" žrtvu poručnice Ripley skokom u topljeni čelik u finalu "Aliena 3" i "what's in the box" završnicu "Sedmice"? A što tek reći za "upoznala si me u neobičnom razdoblju života" kraj "Kluba boraca" s rušenjem nebodera? Jedan kraj bolji od drugoga.

FILM: The Game; triler; SAD, 1997. REŽIJA: David Fincher ULOGE: Michael Douglas, Deborah Kara Unger OCJENA: **** ½

I "The Game" se uklapa u ovaj niz. Naravno, sami kraj nećemo odati za gledatelje koji film možda nisu još gledali, a sigurno ih ima.

Uz "Sobu panike", "Igra" je vjerojatno najpodcijenjeniji i najmanje zamijećeni Fincherov uradak, nedovoljno otisnut u kolektivnoj popkulturnoj svijesti u usporedbi sa "Seven" i "Fight Club" ili redateljivim kasnijim ostvarenjima poput "Zodijaka" i "Društvene mreže", čak i "Neobične priče o Benjaminu Buttonu" i "Nestale".

Premda, "The Game" je svojedobno bio fino gledan u našim kinima, u razdoblju kad su se za filmove u hrvatskoj kinodistribuciji radili promotivni glazbeni videospotovi pa je tako Fincherov triler pratio Tony Cetinski s istoimenom pjesmom, a npr. "Peti element" Dino Dvornik i "Ja ću budan sanjati" Gibonni u duetu s Vannom. Kako god, potpisniku ovih redaka je "Igra" bila u samom Fincherovom vrhu, tik iza "Kluba boraca" i Sedmice", a na recentno gledanje je i ostala tu negdje.

Prije friškog ponavljanja gradiva prigodno na videokaseti iz privatne kolekcije, prvog cjelovitog gledanja filma u posljednjih 15-20 godina (ne računajući fragmente na nekom od TV kanala), kraj je opstojao u savršenom pamćenju, ali svakom idućom scenom sjećanje se momentalno obnavljalo. "The Game" datira iz formativnih filmofilskih godina i do kraja devedesetih se gledao nekoliko puta u kinu, tj. na videu, ako već ne u novom mileniju... sve dosad.

Bio je tada jedan od najoriginalnijih filmova dekade zajedno sa svojim pretečama ("Potpuno sjećanje") i nasljednicima ("Trumanov show", "Grad tame", "Matrix") s kojima je propitivao prirodu stvarne i s(t)imulirane stvarnosti, a danas, kad je taj motiv još izraženiji, jednako imponira Fincherovom zaigranošću bez granica, svježim konceptom i idejama koje metafilmski potenciraju klasični "hičkokovski" misteriozni triler o običnom čovjeku u neobičnoj situaciji.

Ovo je film o filmovima, što su ambiciozniji filmofili sigurno opazili sve i da nisu čuli da je "Igru" tako opisao sam Fincher ("movie about movies"). Fincher je namjerno za glavnu ulogu investicijskog bankara Nicolasa Van Ortona odabrao Michaela Douglasa, osvajača Oscara za takav profil lika u "Wall Streetu" da bi ga potom sveo na običnog i očajnog malog čovjeka kojeg testiraju okolnosti kakvog je glumac igrao u "Danu ludila".

Douglas je svakako daleko od likova seksualno ugroženih muškaraca iz "Kobne privlačnosti", "Sirovih strasti" ili "Razotkrivanja" i čini se da bi Van Orton mogao biti deset godina starija verzija Gordona Gekka s mantrom "greed is good", samo još pohlepniji, hladniji, opsesivniji, bogatiji, ali i tužniji i progonjeniji prošlošću.

Van Orton je ekonomično predstavljen u prvim minutama filma "The Game" u interakcijama sa zaposlenicima, poslugom i bivšom suprugom, nakon "flashbackova" koji sežu u djetinjstvo protagonista i sjajno dočaravaju minulo vrijeme isprekidanom slikom na "superosmici", a završavaju samoubojstvom njegova oca skokom s krova kućerine taman kad se on vratio iz škole.

Otac se ubio u dobi od 48 godina, točno koliko Van Orton sada ima dok stoluje pod krovom iste kućerine odakle se njegov pape bacio u smrt. Očevo samoubojstvo nanovo tišti Van Ortona kad je dosegao njegove godine, ali on uspijeva načiniti da se to ne vidi i držati sve pod kontrolom, dok ga rođendanski poklon mlađeg brata Conrada (Sean Penn) ne izbije iz cipela od 2000 dolara.

"Što pokloniti čovjeku koji ima sve", pitao se Conrad kad je bratu na kraju darovao kupon za tzv. Igru u organizaciji "Službe za rekreaciju kupaca" ("Consumer Recreation Services", kratica CRS) da prestane biti "šupak" i da mu život ponovno postane "zabavan". Igra daje "duboko životno iskustvo" i "posebno je skrojena za svakog sudionika".

"Dajemo ono što nedostaje, kao godišnji koji je došao vama", tumači predstavnik "Službe za rekreaciju kupaca" (James Rebhorn) i podsjeća na predstavnika kompanije "Rekall" kad je relativno sličnim riječima mamio protagonista Verhoevenova SF trilera "Total Recall".

Mic po mic, Van Orton će, isprve nesvjesno, postati igrač i zaigrati tajnovitu Igru nakon što pronađe klauna u dvorištu kuće i voditelj TV vijesti mu se, razbijajući "četvrti zid", osobno obrati preko ekrana u scenama podjednako bildajuće intrige i na novo gledanje.

Od pronalaska ključa u ustima klauna do trenutka kad ga zgodna plavokosa konobarica Christine (Deborah Kara Unger; Hitchcock bi je volio) zalije pićem i otkrije da je za to dobila 400 dolara, zaplet se zahuktava. Isprve se čini da tvrtka Van Ortonu smišlja "savršene psine", ali on ubrzo upada iz jedne opasne situacije u drugu, osjećajući se kao detektivi kojima se igrao John Doe u prethodnom Fincherovom mračnjaku "Seven".

Štoviše, Van Orton prolazi pravu odiseju diljem nikad mračnijeg, tajnovitijeg i sablasnijeg San Francisca. Zaglavit će u liftu s konobaricom, potom i taksiju koji upadne u more, pronaći će zidove kuće išarane kričavim grafitima kao da su je šarali članovi projekta "Mayhem" iz "Fight Cluba", na njega će pucati iz strojnica, bit će zatočen u grobnici u Meksiku i vratiti se iz mrtvih, ponovno roditi kao – beskućnik.

Ako je cilj Igre "shvatiti bit" ("Bio sam slijep, a sad mogu vidjeti..."), Van Orton će naučiti lekciju o sebi i "fight club" materijalizmu kao moderni Ebenezer Scrooge u Fincherovoj "postmodernoj" inačici "Božićne priče", ispričanoj u formi paranoidnog trilera a la "Sjever-sjeverozapad" s dvostrukim ulogama akter(ic)a, nepredvidljivom misterijom i manipulacijom iz pera scenarističkog dvojca John Bracato-Michael Ferrris ("Terminator 3").

Plakat filma bio je napravljen u formi "puzzlea" koji gledatelj sastavlja zajedno s Van Ortonom, njegovim supstitutom, surogatom. Tu dolazimo do "meta" potke Fincherova filma o filmaštvu, posebice kad – "oprez: spoiler" – Van Orton otkrije da Christinein stan izgleda kao set i da je dosta toga inscenirano za njega od strane CRS-a kao svojevrsnog filmskog/reality (Truman) show studija s glumcima koji igraju svoje uloge i malo improviziraju, što je na određeni način bio i "Rekall".

U jednoj sceni Van Orton će biti obasjan svjetlom (kino)projektora, a u drugoj će se spominjati "specijalni efekti, varke, kao u filmu". Gotovo da nema razlike između Igre i "Igre". Cijeli svijet je "The Game".

Manijakalni ‘fincherovski‘ perfekcionizam

Fincher kao da se prepoznao u "control freak" liku Van Ortona i manijakalni "fincherovski" perfekcionizam se počeo nazirati upravo u "Igri", a dosegnuo je vrhunac u novom mileniju, od "Zodijaka" do "Manka". P.S. "The Game" se prikazuje 18. srpnja u elitnom večernjem terminu na RTL-u.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. srpanj 2021 16:07