U sklopu festivala „Tišina Molim“ u Kazalištu Marina Držića predstavljena je publikacija „Počelo je con un ballo all'ungherese - o prvim igranim filmovima snimanim u Dubrovniku i okolici“ autora Hrvoja Ivankovića nakon čega je prikazan film „Afrodita“ redatelja Alfréda Deésyja iz 1918. Najstariji je to te dosad hrvatskoj javnosti nepoznati film snimljen u Dubrovniku i okolici. Uvodno je publiku pozdravio moderator večeri, Mislav Ćimić, a potom je povjesničar Ivan Lujo ispred Festivala kazao par riječi.
- Cilj Festivala bio je prikazati sve ovo što grad ima i što se zadnjih godina ovdje snimilo. Nakon prve ili druge godine 'Tišine' stupili smo u kontakt s gosparom Hrvojem i bili smo vrlo sretni što smo našli sugovornika i nekoga koga to zanima. Dakle, nismo jedini koga zanima tražiti po novinama sve moguće članke o svim mogućim snimanjima. Drago mi je da imamo priliku vidjeti taj film koji je sniman u vrijeme kad su ovdje u teatru bile projekcije filmova tako da ga gledamo u originalnom ambijentu. Nažalost, on tih godina nije došao u Dubrovnik, ali ispravili smo povijesnu nepravdu nakon 103 godine, izjavio je Lujo pohvalivši suradnju s Ivankovićem.
Počasna konzulica Republike Mađarske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i izvanredna profesorica na Sveučilištu u Dubrovniku, Katja Bakija, kazala je kako je riječ o jednoj lijepoj 'dubrovačko-mađarskoj' odnosno 'hrvatsko-mađarskoj filmskoj priči koja seže od početaka snimanja prvih igranih filmova u Dubrovniku'.
- Doista mi je drago da su nas organizatori Festivala a posebice autor publikacije, uključili u ovakvu lijepu međunarodnu priču koja je značajna u kontekstu obje strane, i naše dubrovačke, hrvatske, ali i mađarske filmske historiografije. Želim ovom prigodom prenijeti pozdrave mađarskog veleposlanika, Njegove Ekscelencije, gospodina Csabe Demscáka i ravnatelja Instituta Liszt - Mađarskog kulturnog centra u Zagrebu koji skrbi o promociji mađarske kulture u Hrvatskoj. Shvatili su ovo kao jedan vrlo vrijedan projekt i u kontekstu toga pozvali su nas da ovaj projekt prezentiramo i u Mađarskom kulturnom centru u Zagrebu. Želim istaknuti vrijednu studiju Hrvoja Ivankovića koja je informativna, zanimljiva, ali prije svega, stručna i kompetentna. Autor nam je pokazao naš Dubrovnik koji je ušao u filmsku povijest, igrajući uvijek neke druge stvarne, imaginarne krajeve, ali doista, prvi sačuvani igrani film „Afrodita“ mađarskog glumca i redatelja Alfréda Deésyja pokazuje ljepotu impresivnih dubrovačkih pejzaža i ambijenata, a neki su se i promijenili: od Trstenog, Gruža, Gradca, Ploča, Župe dubrovačke do Cavtata. Svakako, budući je riječ o vrlo ozbiljnoj studiji o nekim nepoznatim ili manje poznatim informacijama i podacima o filmskoj povijesti, kako hrvatskoj tako mađarskoj, uvjerena sam da će ona svakako potaknuti nova propitivanja i nova istraživanja i da će ispisati neke nove stranice naše filmske povijesti, a isto tako, nadam se da će iznjedriti neke buduće vrijedne projekte i lijepe suradnje, poručila je Bakija.
O samoj publikaciji govorio je autor.
- Kad govorimo o filmu „Afrodita“, prema mojim spoznajama, riječ o najstarijem i u hrvatskoj literaturi i javnosti nespominjanom i nepoznatom filmu koji je snimljen na prostoru, ne samo Dubrovnika, nego na prostoru današnje Republike Hrvatske, naravno, kad je riječ o dugometražnim igranim filmovima. Tema snimanja igranih filmova i serija u Dubrovniku je jedna izuzetno velika, opsežna, atraktivna i zanimljiva tema. O njoj se nešto više počelo pisati nakon globalnog uspjeha serije „Igra prijestolja“ koja je Dubrovnik promovirala u svjetski poznatu filmsku lokaciju. Međutim, većina tih tekstova je zapravo bila pisana žurnalističkim stilom, simplificirana, nitko se do sada nije ozbiljno i sustavno bavio tom temom, temom koja je mene i po nekakvoj logici moje profesije, ali i po mom zanimanju za kulturnu povijest Dubrovnika novijeg razdoblja, oduvijek privlačila. Zadnje dvije godine sam počeo tu temu opsežnije i temeljitije istraživati, pripremajući se za rad na knjizi, koja za sada ima radni naslov „Dubrovnik kao filmska kulisa“ koju bi mi potkraj iduće godine trebao izdati Hrvatski filmski savez. Naravno, istražujući tu temu, došao sam do niza novih spoznaja pa i otkrića, prije svega vezanih uz naslove nekih filmova koje do sada nismo znali, nismo znali da su snimani u Dubrovniku, prvenstveno se to odnosi na filmove koji su snimani do Drugog svjetskog rata, do niza drugih stvari. Apsolutno najvažnije otkriće mi se učinilo otkriće niza mađarskih filmova koji su između 1916. i 1918. snimljeni u Dubrovniku i u dubrovačkoj okolici, a o kojima naša filmska historiografija do sada, s jednim izuzetkom, nije imala nikakvih saznanja ili ih bar nije spominjala. Ta tema mi se činila važnom, to otkriće mi se činilo važnim i kao nekakav prinos povijesti hrvatske kinematografije odnosno kinematografije u Hrvatskoj u cjelini pa sam je odlučio obraditi u jednoj opsežnijoj studiji, svakako, opsežnijoj od prostora koju će ta tema dobiti u knjizi „Dubrovnik kao filmska kulisa“. Imao sam sreću da u Dubrovniku postoji festival „Tišina Molim!“, da su njegovi voditelji, Ivan, Miran i Tomi prihvatili moj prijedlog, da su objavili tu studiju u posebnoj publikaciji uz veliku pomoć Mađarskog kulturnog centra u Zagrebu i moje drage prijateljice Katje Bakije.
- U ovoj publikaciji riječ je prije svega o devet filmova koje sam identificirao da su snimani u tom razdoblju od 1916. do 1918. u Dubrovniku. Ta brojka ne treba začuditi iako djeluje zapravo neuobičajeno velika. Naime, mađarska kinematografija bila je izuzetno vitalna kinematografija, jedna od najvitalnijih filmskih scena u Europi u tom periodu. Ona je bila u izrazitoj ekspanziji od 1912. do 1920. kad je pomalo počela zamirati nakon dolaska na vlast admirala Miklósa Horthyja, ali u to doba su se inače filmovi snimali takoreći na 'tekućoj vrpci', kao što se danas snimaju epizode pojedinih sapunica, što je zapravo bilo logično iz ekonomskih razloga jer kinematografa je bilo sve više i više, broj publike ipak je bio relativno ograničen i zapravo, da bi se održavala na životu ta filmska industrija, a u to doba već možemo govoriti o začecima filmske industrije, trebalo je što više filmova proizvoditi kako bi išli u distribuciju. To je posebno postalo važno za vrijeme Prvog svjetskog rata kad su filmovi koji su proizvedeni u pojedinim zemljama uglavnom bili vezani uz distribuciju na domicilnom području odnosno u savezničkim zemljama pa su tako, recimo, u Mađarskoj te 1918. snimljena čak 102 dugometražna igrana filma, među kojima su i ovih osam filmova o kojima se govori u ovoj publikaciji.
- Prvi film koji je snimljen u Dubrovniku je film „Monna Vanna“ redatelja Jene Illésa, Mađara koji je u svojoj domovini radio samo dvije i pol godine za vrijeme Prvog svjetskog rata. Inače je svoju filmsku karijeru započeo u Berlinu gdje se i vratio nakon 1918., ostvario je izuzetno dobru karijeru, režirao je 60-ak filmova s mnogima tadašnjim zvijezdama, recimo Erna Morena, velika zvijezda nijemog filma je glumica koju je on 'izmislio'. Jedna od njegovih zadnjih filmova, a jedan od njezinih predzadnjih filmova je bio film velike europske, filmske zvijezde tog vremena - Aste Nielsen. Mnogi od njih, uključujući Jenu Illésa, su nakon dolaska zvučnog filma, ne mogavši se prilagoditi zvuku na filmu, zapravo napustili filmsku pozornicu. Međutim, za nas je Jenő Illes ostao bitan zbog filma „Monna Vanna“. Prvi trag o njemu našao sam u nizu novina i časopisa koji su izlazili na prostoru Austro-Ugarske Monarhije a koji su negdje pokraj 1916. i početkom 1917. oglašavali prikazivanje tog filma. Neki od tih oglasa su govorili da je sniman u Dubrovniku, drugi su govorili da je sniman na Lokrumu i u Gružu, no, takvi podaci u oglasima tog tipa često mogu zavarati, mogu biti netočni. Onda sam polako počeo istraživati tu temu i vrlo brzo sam, pretražujući baze podataka o mađarskom filmu i kroz kontakte sa stručnim djelatnicima Mađarskog filmskog instituta u Budimpešti, koji su mi pružili izuzetnu pomoć pri radu na ovoj publikaciji, saznao sam da je taj film nažalost izgubljen kao i 90 posto mađarskih filmova koji su snimljeni u razdoblju do 1929./30. Da oni ipak postoje, govore neki sekundarni izvori, neki dokumenti, novinski zapisi i jedan niz fotografija i iz svega je toga zapravo bilo nedvojbeno jasno da je film doista sniman u Dubrovniku. Film je inače nastao prema istoimenoj drami belgijskog pisca Mauricea Maeterlincka. Dubrovnik je u njemu glumio jedan izmišljen talijanski grad Taranzo, kod Maeterlincka je to Pisa, grad koji je pod opsadom firentinskih trupa predvođenih tajanstvenim čovjekom kojeg zovu kapetan Prinzivalle. Teško je po opisima scenarija zaključiti što se točno snimalo u Dubrovniku, a nekakvu sliku otprilike imamo, tim prije jer su sačuvane i dvije fotografije, točnije, promotivne razglednice iz tog filma koje su zapravo samim tim i prvi sačuvani kadrovi nekog igranog filma snimljenog u Dubrovniku. Glavnu ulogu u tom filmu igrala je vrlo popularna mađarska glumica Ica Lenkeffy, a kapetana Prinzivallea igrao je Alfréd Deésy, čovjek koji je zapravo ključna figura u ovoj prvoj sekvenci dubrovačke filmske povijesti.
- Alfréd Deésy je bio izvorno kazališni glumac, započeo je kao član nekih mađarskih putujućih družina, onda je glumio u nekim stalnim kazalištima, najdulje u Debrecinu, ali se vrlo rano počeo zanimati za film, preselio se u Budimpeštu i ostvario je relativno dobru karijeru filmskog glumca, vrlo dobrog filmskog glumca. Ali, već negdje 1913., 1914. počeo je sam režirati da bi 1916. postao glavnim kućnim redateljem Star filma, jednog od tri najvažnija mađarska poduzeća iz tog razdoblja i upravo je taj Star film producent svih ovih osam preostalih filmova o kojima se govori u ovoj publikaciji. Do Alfréda Deésyja sam došao posredno, naime, istražujući upravo film „Monna Vanna“, od kolege iz Mađarske saznao sam da postoje i memoari Alfréda Deésyja, memoari koji su napisani još 1956., a objavljeni tek 1992. Kad sam došao do tih memoara, tamo sam vrlo brzo našao da on usput spominje to snimanje „Monna Vanne“, oni su bili u tjednu oko Cvjetnice 1916. u Dubrovniku, mislim da su se zadržali desetak dana. No, ono što je meni posebno bilo zanimljivo jest to da je on četiri poglavlja posvetio Dubrovniku i okolici, prostoru u kojemu je i sam snimao filmove. Ti memoari su zanimljivi na više načina i njihovi ključni dijelovi koji se odnose na Dubrovnik su prevedeni i također objavljeni u ovoj publikaciji. Deésy je vrlo živo opisao ambijent u koji su došli, to je jedan od rijetkih dokumenata koji nam govore o okolnostima u kojima su djelovale prve filmske družine koje su dolazile u naše krajeve i snimale svoje filmove. Deésy kaže kako su ih Dubrovčani u početku dočekali s popriličnom skepsom, kako su ih čak djeca gađala kamenjem za vrijeme prvih snimanja, ali kako su se vremenom navikli na njih pa su im čak statirali - i to u velikom broju u nekim prizorima. Recimo, opisuje kako su se ispred restorana u kojemu su večerali, mislim da je to restoran hotela Petka, znali okupljati ljudi jer su znali da će glumci koji su među sobom imali dvije dobre pijanistice i nekoliko dobrih pjevača, napraviti jedan mali interni koncert. Kaže da su ljudi s druge strane te rešetkaste ograde restorana pjevali zajedno s njima operne arije odnosno korske napjeve, da su čak ponekad plesali i čardaš s njima na mađarske pjesme koje su oni svirali i pjevali. Ostavlja i nekoliko individualnih zanimljivih opisa, recimo, vrlo bizaran doživljaj dva lika koja su nama dobro poznata, bivšeg dalmatinskog namjesnika, baruna Nika Nardellija i gospara Vita Gozzea kod kojih je u Trstenom u vili Aurori, poznatom ljetnikovcu obitelji Bassegli-Gozze, snimao puno scena za svoje filmove koje nažalost, uglavnom nisu sačuvane, nisu sačuvani ni ti filmovi.
- Deésy je ponekad nepouzdan u tim svojim sjećanjima. Ne može mu se u potpunosti vjerovati. Primjerice, spominje jednu epizodu koja je dosta dirljivo djeluje: da je u gruškoj luci snimio skupinu mađarskih mornara na palubi broda Szent István kako pjevaju i mašu im, ne znajući da će za nekoliko sati potonuti u dubinama Jadrana. Gospar Ivo Batričević koji je jedan od najboljih poznavatelja teme pomorstva u Dubrovniku u novije doba, rekao mi je da Szent István nikad nije došao do gruške luke, potonuo je na svom prvom većem putovanju iz svoje matične luke u Puli, negdje kraj otoka Premude. Ali, Deésy je očito vidio neke druge Mađare na nekom drugom brodu pa je ostavio to zanimljivo svjedočanstvo. Po tim memoarima točno znamo kad su oni došli snimati te filmove u Dubrovniku, naime, on kaže da su odsjeli u hotelu Petka, da ih sutradan iz kreveta doslovce 'izbacila' jedna strašna eksplozija koja se dogodila na kilometar udaljenosti od njihovog hotela. Riječ je bilo o talijanskom granatiranju hidroavionske baze koja se nalazila na Batali, pogođeno je spremište goriva, Deésy opisuje kako su stotine bačvi letjele visoko u zrak i u oblaku pare padale natrag na zemlju. Međutim, kako je taj 'spektakularni vatromet', kako ga on naziva, trajao 'samo' pet minuta tako da nisu uspjeli navrijeme podići kameru na stativ i snimiti to što se događalo. To je proizvelo jednu veliku neugodnost jer je u Dubrovniku na više mjeseci nestalo struje, uništena je obližnja električna centrala, što je značilo i obustavu tramvajskog prometa, a tada se do goriva za privatna vozila nije moglo doći, jedina veza koja je postojala bio je jedan mali poštanski kamionet koji je vozio između Gruža i Grada tako da su se morali snalaziti na razne načine. Ono što je mene posebno fasciniralo je jedna rečenica koju on dva puta ponavlja, a to da je u svojoj aktovci u Dubrovniku donio čak deset scenarija za filmove koje je namjeravao 'snimati u primorskom ambijentu između palmi i stabala limuna i naranača'. S obzirom na ono što sam maloprije rekao o nepouzdanosti nekih njegovih tvrdnji, mislio sam da pretjeruje, ali kad sam počeo ozbiljnije istraživati njegovo djelo, vrlo brzo sam shvatio da ne pretjeruje, uspio sam identificirati osam filmova koje je Deésy snimio u Dubrovniku, ali ono što je posebno važno, jest činjenica da nam je od tih filmova ostao petominutni fragment jednog od tih filmova i da su nam dva u cijelosti sačuvana, što ih zaista čini najstarijim filmovima snimanim na području Republike Hrvatske.
- Film koji je sačuvan u petominutnom fragmentu je također vrlo zanimljiv. To je film „Casanova“ koji je on smatrao najboljim ostvarenjem, priča je to o legendarnom ljubavniku koji oživljava i dolazi u suvremenost iz doba rokokoa. Film je sniman na mnogim lokacijama u Dubrovniku, većim dijelom je bio sniman u Dubrovniku, čak se u tih pet minuta koje su ostale sačuvane vide neki prizori koji su snimani na samom dijelu groblja na Boninovu, u Trstenom, Svetom Jakovu i još nekim lokacijama, a sam Deésy spominje tvrđavu Lovrjenac, grušku obalu, Trsteno i kaže da je publika na premijeri u Budimpešti u kinu Corso, kad je prikazivan taj film, pljeskala upravo tim dubrovačkim prizorima koje su vidjeli na platnu. Što se tiče ova dva filma koja su u cijelosti sačuvana, jedan od njih je film „Leányasszony“ koji se u inozemstvu predvodio kao „Mlada žena“, ali u Dubrovnik u filmu igra vrlo usputnu ulogu, dubrovačka kulisa je tu iskorištena tek dekorativno, radi se o svega sedam-osam kadrova možda ukupnog trajanja dvije minute i to mi govori da je jedan dio filmova iz tog kontingenta zapravo u Dubrovniku snimljen samo zbog činjenice da su već došli snimati u Dubrovnik, pa su iskoristili priliku da dobiju nekoliko atraktivnih, egzotičnih kadrova više. Međutim, film „Afrodita“ je posve drugačija priča. „Afrodita“ je jedna simpatična, šarmantna melodrama tipična za ono razdoblje, velikim je dijelom snimana u Dubrovniku. Film, naravno, pati od nekih boljki tipičnih za to vrijeme, ali u principu jedno vrlo kultivirano ostvarenje nijemog filma tog razdoblja s vrlo dobrom mizascenskom režijom Alfréda Deésyja i što je posebno važno s obzirom na ovu dubrovačku priču, s odličnom kamerom njegovog stalnog snimatelja Károlyja Vassa. Riječ je o čovjeku koji je kao i mnogi mađarski filmaši nakon 1919. emigrirao, otišao je u Njemačku gdje je stvorio veliko filmsko ime. Bio je stalni suradnik redatelja poput Fritza Langa i Leni Riefenstahl, između ostalog, jedan od glavnih snimatelja njenog čuvenog i zloglasnog dvodijelnog dokumentarca o Olimpijskim igrama u Berlinu, poznatog po scenama kada Hitler nakon pobjede Jessea Owensa odlazi s tribine.
- Po strani te estetske komponente i neke povijesne-filmske važnosti, „Afrodita“ za nas sigurno predstavlja i jedno vrlo zanimljivo, kulturološki relevantno djelo upravo što je u njemu moguće vidjeti mnoge ambijente koji su od tada do danas umnogome ili čak posve izmijenjeni. Među izgubljenim Deésyjevim filmovima je sigurno bilo još nekih filmova u kojima je Dubrovnik imao važniju ulogu, jedan od njih je vjerojatno „Kralj Mida“ koji se nominalno događa na francuskoj rivijeri, očito su i te scene većim dijelom snimane u Dubrovniku. Međutim, ostaje nadati se da će ipak nekad neki od tih filmova biti pronađen i izaći iz mraka nekog arhiva jer je takav slučaj bio i s „Afroditom“, ona je do 1992. također smatrana izgubljenom, mislilo se da je to definitivno izgubljen film. No, stručni djelatnici festivala Il Cinema Ritrovato iz Bologne pronašli su ga u Nacionalnom filmskom arhivu u Londonu, identificirali su ga, dojavili to svojim mađarskim kolegama koji su ga kroz neku razmjenu dobili i restaurirali i to je ta restaurirana kopija koju večeras gledamo, ona zbog toga i ima engleske međutitlove, a mi smo dodali neku glazbu jer su se ti filmovi, kao što to svi znamo - i u ovom prostoru ovdje, prikazivali uz živu klavirsku pratnju, kazao je Ivanković nakon čega je uslijedila projekcija 65-minutnog filma „Afrodita“.