Zahvaljujući certifikatu soparnik je već sada u Europi

Treba vam kilo brašna i još koji dek za povalu ili posipanje, po litre vode, 1,5 do 2 kila blitve, one starije, ne “mlade”, dobro oprane, osušene i bez korijenja, 1 kapula žuta, nikako crvena, narizana na male komade, 2 deca mišanog ulja, pola maslinovog, pola bilog, malo soli, 3 do 4 špice češnjaka - tako o svom specijalitetu, odnosno deliciji poljičkoga kraja govori Ljubica Beović iz Gata u omiškom zaleđu dok skida ispečeni soparnik s komina. 

No nije to obični soparnik jer Ljubica je vlasnica obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koje je dobilo prvi certifikat za proizvodnju soparnika.

To je za Ljubicu i njezina životnog, a i poslovnog suputnika Jozu velika čast jer nije lako soparnik napraviti, a još je teže zadovoljiti oštre standarde za proizvodnju ove delicije. Uz njih, certifikat koji dodjeljuje tvrtka “Biotechicon poduzetnički centar” dobili su i Josip Siničić iz Doca Gornjeg, te Petar Rodić iz Trnbusa, inače agilni knez Društva Poljičana.

Na popisu zaštićenih jela

- Ovo nam je značajan korak dalje nakon što je naš soparnik službeno zaštićen oznakom zemljopisnog podrijetla potkraj 2011. godine. Nakon ova tri certifikata, uskoro će još nekoliko proizvođača dobiti ovu vrijednu oznaku – kaže Rodić. Soparnik je tada uvršten na popis zaštićenih jela uz meso zagorskog purana i lički krumpir, a oznaka zemljopisnog porijekla znači kako se može proizvoditi samo u tom, poljičkom kraju. 

A u srcu Poljičke republike, zaleđu Omiša, podno ceste koja vodi iz Splita prema jugu, soparnik se priprema stoljećima, recepti su se kao i obično prenosili s koljena na koljeno, mladi su učili od starih. Tako je i Jozo Beović, ponosni suprug vlasnice OPG-a, učio od bake. 

- Sićan se da je baba Marta u tren oka napravila soparnik, a za to, virujte, triba dosta vrimena - kaže Jozo ne zaboravljajući kako i u njegovoj obitelji tradicija pripremanja kreće od malih nogu. Kako se priprema ovo ukusno jelo jako dobro je naučila Ljubica jer kad je iz rodnih Krila Jesenica na domak Omiša došla u Gata, upijala je kao nevjesta sve u novom domu, pa je tako brzo naučila recept i način pripreme.

 - Kad pripremam tijesto, triba ga umisiti ko za kruh osim što nema kvasa i tako ostaviti da odstoji neko vrime, pokriti krpom. Kad odstoji, opet ga primisiti i tada izvaljati – priča Ljubica. 

Tu i jest glavnina recepta jer tijesto ne smije biti predebelo, već tanko tako da se kroz tijesto vidi sinija na kojoj se peče. 

- Sinija vam mora biti od laganog drva, najbolje jelovina, a od sitog drva je i lazanjur i gotovo svi ostali rekviziti za pripremanje soparnika. Kad je tijesto izvučeno u okrugli oblik, stavi se blitva i tu vrijede posebna pravila. - Ne smi vam biti ona mlada blitva, nego starija s korijenjem, triba je dobro sušiti, staviti kapulu, češnjak, soli “od oka” i zatim prekriti drugim dijelom tijesta. Na pitanje koliko se soparnik smije peći spremno odgovara Jozo. 

- Od 13 do 18 minuta, ne smi se pripeći. Onda se ostavi, skine se metlicom pepeo, još malo ostavi i tada je soparnik spreman za rezanje - kaže Jozo. 

I način rezanja je, vjerovali ili ne, poseban jer soparnik mora biti izrezan u obliku rombova. Kako je teško postići da je svaki komad isti, Jozo se dosjetio i napravio drveni podložak s utorima tako da se soparnik stavi na drvo i reže po kalupu. 

Sudbina soparnika je kao i kod svih delicija ista: što prije završi na stolu, to bolje; bilo obiteljskom bilo za proslave vjenčanja, pirove... 

I koliko nekima zvučalo čudno, Poljičani s ponosom ističu kako od pršuta, sira, namaza i pašteta i drugih delicija tradicionalne i moderne gastronomije sa stolova prvi nestane soparnik. A tek kad gušte s poljičke sinije kušaju brojni gosti, o njemu će se pričati i u toliko željenoj Europi.

OJDANA KOHAREVIĆ