Dvadeset i pet godina “rađala” se brza cesta Solin - Klis. Tih devet kilometara okončavalo se “kvarat” stoljeća, pa je samo otvorenje ceste, napokon u punom profilu, trebalo novinarski i popratiti. Htjeli smo drugačije čitateljima predočiti taj asfaltni “uradak”, pa je ideja urednika Ante Šuljka o paralelnoj priči o cesti i nekom 25-godišnjaku ili 25-godišnjakinji odmah i pala na plodno tlo. No, realizacija baš i nije bila tako jednostavna.
Stoga krenimo redom – trebalo je pronaći nekoga rođenog 1989. godine kada se cesta počela gradili. I priznajemo, fokusirali smo se na žensku osobu te ako je, uz to, i majka, pun pogodak. Plan je bio naći djevojku i iznijeti njezin život – od rođenja, školovanja, braka i rođenja djeteta – što se to sve može u tom razdoblju ljudskog vijeka napraviti, dok se gradi samo devet kilometara jedna ceste.Potraga za djevojkom rođenom 1989. godine, koliko je u samom startu bila jednostavna, pokazala se i ne baš tako lakom. Okrenuli smo, bolje reći “istipkali” bezbroj brojeva što telefona, što mobitela – ili nije baš ta godina rođenja, ili ne želi u novine, ili...
No, srećom, pomoć kolega nikada neće izostati, pa je spasonosno rješenje, u subotu poslijepodne, ponudio Frane Vulas, novinar Sportske rubrike, od 14. prosinca 2014. godine i službeno - majstor rasvjete. A zašto taj epitet – tek ćete doznati....
‘Užareni’ mobiteli
Naime, naš Frane nazvao je prijatelja Tomislava Kuzmanića, čija je supruga Antonija 25-godišnjakinja, fakultetski obrazovana i sada “friška” majka osmomjesečne Rozalije. Obitelj imamo, a sada je trebalo doći i do dozvole kako snimiti te mlade ljude na cesti koja je u subotu zatvorena jer se planira otvaranje u nedjelju u 12 sati zapadni kolnik, u 14 sati istočni.Opet telefoni i ono omiljeno u Hrvata – veze i vezice, prijatelji i prijatelji. Subotnje popodne i večer do 23 sata protekli su nam u nazivanju odgovornih koji će novinarsku ekipu pustiti na cestu u nedjelju ujutro. Od općinskih, pa preko županijskih dužnosnika kojima su prometnice sektor. No, uzaludno! Svi putovi za dozvolu vodili su u - Zagreb.
Nedjeljno jutro svi smo s nadom dočekali, zvat ćemo opet sve odgovorne, no hladni tuš nam dolazi iz obitelji Kuzmanić – beba Rozalija cijelu noć nije spavala, rast zubića je krivac, no kako su nam mama i tata obećali, na njih i dalje možemo računati unatoč svim njihovim obvezama.
Jedan problem, srećom, manje – no opet smo na početku. Treba nam dozvola.
- Rođak rođaka zna investitora, dat će mi broj – javlja se Boris Gabela, politički analitičar i producent, koji nam je također na pomoći. Ali, u nedjelju je otišao na Šoltu, dignuti vrše iz mora, no i dalje je s nama u kontaktu i traženju investitora, koji nam jedini može dati dopuštenje za ulazak na cestu.
- Evo, zvao sam Ojdanu (kolegicu iz dalmatinske rubrike - op. a.). Dala mi je broj Tamare Pavić iz Hrvatskih cesta. Ala, brale, zovem je već tri, četiri puta, ne javlja se... Bit će spava... – govori nam Šuljak.
Ipak, Tamara se javlja, još uvijek pospanoga glasa. Čujemo uvjeravanje i smijemo se:
- Gospođo Pavić, da sada vidite ovu pozu u kojoj vas zovem, počeli biste se smijati. Kleknuo sam i molim vas... spašavajte... imamo problem, a u frci smo s vrimenom... - započeo je svoje uvjeravanje kolega Šuljak.
Nakon par minuta... bingo! Tamara je obećala napraviti sve što bude mogla. Kontaktirat će Mislava Vučkovića, predstavnika investitora, kako bi nam ishodio dozvolu.
U stisci s vremenom krenuli smo, bez potvrde o dobivanju dozvole, put rotora u Solinu. U tri automobila, jer je obitelj Kuzmanić došla u svom vozilu u kojem je bila dječja sjedalica za malu Rozaliju. Stižemo pred rotor podno solinskog Konzuma, ex Mercatora. Tu nas čeka radnik Županijske uprave za ceste Marinkica Koštić, koji za sve vozače, pa tako i nas, ima - ulogu prepreke.
 |
| ‘Pustija bi ja vas, ali ne smin’, zapeli smo već kod ‘prepreke’ zvane Marinkica Koštić |
- Pazite... - samo možete ovim trakom gore do Dugopolja... - veli nam Koštić.
Tako i bi, uz prolazak još jedne barikade nedaleko od Dračevca, no i tu nas radnici puštaju bez problema.
Sada nam treba i dobra pozicija za snimanje – fotoreporter Tom Dubravec pronalazi je na prijevoju Gornja Ozrna, i svi smo nanovo u akciji.
Novinarka pozira kao model dok Tom traži dobru poziciju i mjeri ekspoziciju, Frane sada ima ulogu majstora rasvjete, diže i spušta, “namišta” blic i svjetlost kako Tom dirigira, urednik Šuljak nadgleda sve i kada je sve spremno, na “modnu pisti” od ceste izlaze i glavi modeli – obitelj Kuzmanić, čija najmlađa članica osmomjesečna Rozalija spremno pozira. Kao da se pred fotoobjektivom rodila.
Posljednje ušminkavanje
I tako snima Tom, kadar po kadar, no treba i radnike snimiti, one zadnje na cesti koja će se skoro pustiti u promet. Idemo do radnika – nova je naredba “leteće” ekipe novinarsko-fotoreporterske i obiteljske, pa dolazimo do tunela Klis - Grlo, gdje nam dočekuje kvartet djelatnika tvrtke “Goran i Zoran”.Oni čiste kanale za oborinsku vodu, posljednje je to ušminkavanje prije puštanja u promet ceste u punom profilu, no rado nam poziraju, i to: Ivica Bubućić iz Solina koji je 1990. godine ovom cestom, tada još makadamom, i motorom jurcao, Dujo Marić iz Sinja, pa Tomislav Erceg iz Vrlike i Antonio Grbanović iz Tugara.
Od pet sati u nedjeljno jutro oni su na cesti, ali svi zadovoljni jer se posao privodi kraju.
Kao i naša priča o snimanju obitelji Kuzmanić na “cesti života” koja je, eto, nakon 25 godina napokon puštena u promet...
