Strašnu lekciju o politički korektnome naučio sam 1956. u zagrebačkome Maksimiru. Odvela me mama u Zoološki vrt. Išao sam od kaveza do kaveza i čitao nazive životinja, pazeći osobito na one kojih nije bilo u tadašnjemu splitskome Zoološkom vrtu na Marjanu. Pa sam uočio majmuna s njuškom na bijele i crvene pruge i veoma šarenom stražnjicom. A na kavezu je pisalo: Mandril, Mandrillus sphinx L.
"Asti, ovo da smo mi!", začudio sam se tadašnjim svojim zvonkim sopranom s nepogrešivim naglaskom s Lučca. Okolo je sa svih strana odjeknuo smijeh, a hrabra partizanska mama se odmaknula nekoliko metara, da je ne bi tko povezao s tim neopreznim dječakom. Čim se fertutma slegla, popio sam solidnu porciju jezikove juhe, na dalmatovenetskome, da drugi ne razumiju. Lakše joj je...