Utrka na kraju nije bila ni tijesna ni neizvjesna.
Republikanac Donald Trump drugi je put postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, uvjerljivo na izborima održanima u utorak pobijedivši kandidatkinju Demokrata i dosadašnju potpredsjednicu Kamalu Harris. Trump je osvojio 51 posto glasova, dok je Kamala Harris dobila 47,5 posto glasova. U realnim brojkama, osvojio je oko 5 milijuna glasova više.
No što je važnije, Trump je dominirao u tzv. elektorskim glasovima - u SAD-u još uvijek za predsjednika glasaju države, kao da je riječ o konfederaciji - a ono što mu je zapravo donijelo pobjedu jest trijumf u tzv. swing državama: onim saveznim državama koje tradicionalno nisu čvrsto ni za Demokrate, ni za Republikance, nego zapravo od izbora do izbora prelaze na neku od strana. I time de facto odlučuju pobjednika.
Ukupno ih je sedam. Kada je objavljeno da je Trump pobijedio u Sjevernoj Karolini i Georgiji, bilo je jasno da se klatno pomjerilo na njegovu stranu. No kada su stigle vijesti da je većinu glasova dobio i u Winsconsinu i Pennsylvaniji, stvar je bila gotova.
Riječ je o saveznim državama koje spadaju u tzv. Rust Belt (ruzinavi pojas). Nekada davno, u vrijeme kada je američka ekonomija cvala, a rudnici, čeličane i autoindustrija dominirale globalnom ekonomijom, taj su pojas zvali Čelični. No vremena su se promijenila, a nešto što je nekada bio ponos SAD-a pretvoreno je u industrijsko groblje.
Na prošlim izborima upravo tu je demokrat Joe Biden - poznat po svojoj podršci radnicima i sindikatima napravio ono što četiri godine prije Hillary Clinton nije pošlo za rukom - rasturio Trumpa i otvorio si put ka Bijeloj kući. Upravo tu, u sredini punoj radničke klase i frustriranog lumpenproletarijata, ovoga puta Trump je odnio pobjedu.
- Dolazi zlatno doba Amerike. Ovo je veličanstvena pobjeda za američki narod koja će nam omogućiti da Ameriku ponovno učinimo velikom. Pomoći ćemo našoj zemlji da iscijeli - prisnažio je u izbornoj noći Trump. Utvrdivši da mu je “Bog poštedio život s razlogom”. A taj je da može spasiti Ameriku i vratiti joj veličinu koju je, uvjeren su on i njegovi pristaše, u četiri godine vladavine Bidenove administracije po njegovu sudu izgubila.
Najveći je to comeback u američkoj politici još od Richarda Nixona.
I ‘Tricky Dick’ bio je na svoj način “politička životinja”. U dva mandata biran kao Eisenhowerov potpredsjednik, 1960. je tijesno izgubio predsjedničku utrku. Bolji od njega bio je najmlađi predsjednik u povijesti SAD-a J. F. Kennedy. Nixon se vrtio još godinu-dvije u politici, a onda izgubio utrku za guvernera Kalifornije. I objavio odlazak u političku mirovinu.
Da bi se 1968. ipak vratio, kadidirao za predsjednika SAD-a i - pobijedio. Pa onda ponovno trijumfirao 1972. kontra demokrata Georgea McGoverna, u jednoj od najvećih političkih pobjeda u američkoj povijesti. Nixon je došao na svoje. I valjda iz dišpeta ‘dečkima s Harvarda‘ koji su od starta podcjenjivali kvekera odraslog u siromašnoj obitelji u Kaliforniji, osvojio rekordnih 60 posto glasova Amerikanaca. Kako je to završilo svi znamo. Povijest ga na kraju nije zapamtila po Armstrongovu hodu po Mjesecu, omekšavanju odnosa s Kinom ili desegregaciji južnjačkih škola. Nego po - Watergateu.
Amerika se od toga doba stubokom promijenila.
Niti je Trump baš toliko "’rasturio". Kamala Harris ipak nije bila kanta za nabijanje kao što bi to bio Biden. Niti bi danas Republikanci u Kongresu glasali protiv svojeg predsjednika. Kao što su to tijekom opoziva Nixona, držeći se vrijednosti američke demokracije u kojima su neke stvari ipak bile svetinja, to bili spremni napraviti.
Danas očito većini Amerikanaca nije problem sa simpatijama gledati na političkog “bullyja” koji vrijeđa i ruši svakog tko mu se nađe na putu. Pa bile to i demokratske institucije vlastite zemlje. Njemu nije nikakav problem politički sponzorirati divljački upad u Kongres i orgijanje šamana sa krznom i rogovima po Capitol Hillu. I revolucijom pokušati srušiti rezultate izbora koji mu nisu po volji. Nije mu problem lagati, nije mu stran govor mržnje, čak ni rasizam.
Za njegove pristaše to je zapravo bilo jamstvo da će se on - takav robustan kakav jest - uspjeti obračunati s onim što im je postalo najviše mrsko: političkom i ekonomskom elitom koju Amerikanci krive za sve svoje nedaće.
U tome na koncu i leži tajna njegova uspjeha.
Trump nije pobijedio zbog toga što je njegovo znanje o ekonomiji blistavo, niti zato jer ima pomno razrađen plan kako Ameriku na gospodarskom i političkom polju vratiti na stare staze slave. Upravo suprotno: u nizu segmenata upravo je on taj koji može proizvesti kaos, što je i pokazao njegov prvi mandat.
Pobijedio je zato što je običnom malom američkom čovjeku u najboljoj maniri velikog Houdinija uspio prodati priču da im “zločeste” elite otimaju kruh iz usta, istovremeno ne pretrpjevši nikakvu štetu što upravo on s tim istim elitama - od Elona Muska pa nadalje - prijateljuje na velika zvona.
Kamali Harris Demokrati nemaju puno toga za zamjeriti. Ona je ionako bila “slučajna” kandidatkinja. Koja je u utrku uletjela nakon što je svima postalo jasno da s Bidenom kao kandidatom slijedi pravi fjasko. Imala je početni uzlet, u prvoj debati pomela Trumpa i uvela izbore u neizvjesnost.
No Bidenov mandat bio joj je zapravo veliki lanac oko nogu i više od ovoga vjerojatno i nije mogla. Nije željela gaziti Bidenovu ostavštinu i kontrirati onome što je provodila njegova administracija. Iako je sama još kao potpredsjednica gajila zadrške prema nekim njegovim porezima, zbog čega je praktički od početka mandata u Bijeloj kući bila “na ledu”. Plus posljednje, no ne i najmanje važno: tradicionalna Amerika još uvijek nije spremna izabrati ženu za svoju predsjednicu.
Ono što Demokratsku stranku treba brinuti nije toliko poraz Harris koliko činjenica da se još od 2016. i kandidature Hillary Clinton Demokrati ne uspijevaju izvući iz krize. Političke, programske, liderske.
Istina je, Biden je 2020. pobijedio na izborima, ali više zbog toga što je Amerika odlučila “skinuti” Trumpa, nego zbog toga što je već tada vremešni Biden bio odličan kandidat. To je uostalom njegov mandat i pokazao. Činjenica da je do samoga konca suprotno zdravom razumu ustrajavao da ostane u utrci za svoj reizbor - i da ga pritom nitko nije mogao u tome spriječiti - dovoljno govori da je Demokratima nužno ozbiljno provjetravanje. Pomlađivanje. Pa i “reprogramiranje”.
Jer Trump je na scenu uveo sasvim novu političku paradigmu.
Na koju konkurencija tek treba naći odgovor. Koji se neće smjeti svesti na puko kloniranje Trumpa, ovaj puta s demokratskim predznakom. Nego na izgradnji politike - ozbiljne, utemeljene i ostvarive - u u kojemu će Trump i svi bjelosvjetski trumpovi, uključujući i ove s naših prostora, zapravo postati - višak.