Slike su bile pomalo sablasne: noćna Havana bez ulične rasvjete, rade samo rijetki barovi koji imaju generatore, a ljudi širom otoka sjede u mraku na pragu svojih kuća, dok slabašna svjetla dolaze tek sa zaslona njihovih mobitela, sve dok se i ona ne ugase kad im crkne baterija koju više ne mogu napuniti. Tako izgleda kad čitava država ostane bez struje.
Deset milijuna Kubanaca prošlog je tjedna ostalo u mraku, nakon što se zastarjela kubanska električna mreža više puta uzastopno rušila uslijed kvara na glavnoj otočnoj elektrani. Vlada u Havani morala je privremeno otkazati nastavu u školama, zatvoriti noćne klubove i rekreacijske centre, te pozvati radnike da ostanu kod kuće – sve kako bi se uštedjelo gorivo za proizvodnju struje.
Kao posljedica strujnog sloma, građani Kube danima su morali kuhati na drva i ugljen. Kako piše BBC, možda najveći problem za komunističke vlasti jest činjenica da „prizor ljudi koji u 21. stoljeću kuhaju na ugljen podsjeća na siromaštvo pod diktatorom Fulgenciom Bastistom, kojeg su revolucionari svrgnuli prije šest i pol desetljeća”.
Kubanska vlada za strujni slom okrivila je kombinaciju faktora: dotrajalu infrastrukturu na otoku, nestašicu goriva i nedavne uragane, a prije svega „brutalni američki ekonomski embargo”, kako se izrazio ministar energetike i ruda Vicente de la O Levy, rekavši da su američke sankcije onemogućile ne samo uvoz rezervnih dijelova za obnovu električne mreže ili dovođenje dovoljno goriva za pokretanje elektrana, nego i pristup kreditima u međunarodnom bankarskom sustavu.
Dakako, State Department je, a da ne trepne, porekao bilo kakvu američku odgovornost za situaciju na Kubi.
Manjak solarnih elektrana
Osim američkih sankcija, dio razloga za energetski kolaps Kube leži i u činjenici da su joj rijetki saveznici – Venezuela, Rusija i Kina – smanjili isporuke goriva. Tako je Venezuela u prvih devet mjeseci ove godine smanjila isporuke nafte s lanjskih 60 tisuća na 32.600 barela dnevno.
I konačno, dio odgovornosti za aktualno kuhanje na drva snosi i sama kubanska komunistička vlada, ponajviše zbog vlastite inercije i sporosti u prelasku s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, prvenstveno solarne, za što Kuba kao karipski otok ima dobre prirodne preduvjete.
Kako piše Associated Press, dramatični nestanci struje na Kubi „možda se ne bi dogodili da je vlada izgradila više solarnih elektrana, kao što je obećala”. U zemlji s obiljem sunca to je trebalo biti rješenje za nacionalne energetske probleme, ali vlada „nije ažurirala svoje interne politike u pogledu stranog vlasništva i privatnog financiranja, posebno za kritične solarne projekte, te je i dalje fokusirana na naftna goriva”.
Statistika potvrđuje ove navode AP-a: prema podacima iz 2022., udio kubanske električne energije iz obnovljivih izvora iznosi tek pet posto, dok preostalih 95 posto dolazi od izgaranja fosilnih goriva. Kina je nedavno donirala Kubi tri solarna parka, ali to je očito premalo da zadovolji energetske potrebe otoka.
Razvoj solara na Kubi zanima i američke ulagače. Kako kaže čelnik Američko-kubanskog trgovinskog i ekonomskog vijeća John Kavulich, preklani je bilo mnogo nade u poslovnoj zajednici kada je SAD dozvolio američka ulaganja u privatne kubanske tvrtke (kubanski Ustav iz 2019. dopušta privatno vlasništvo na Kubi), ali...
„Ali kubanska vlada nije uspjela izdati potrebne propise kako bi se omogućilo da novac počne teći u privatni sektor. Sva ta ulaganja tvrtki koje su spremne riskirati na Kubi, ne samo iz SAD-a, već i iz drugih zemalja (...), sada su na čekanju, a to su stotine i stotine milijuna dolara”, rekao je Kavulich za AP.
Obama u Havani
Kubanske vlasti, pak, težište problema stavljaju na američke sankcije, koje traju već duže od 60 godina i predstavljaju najduži trgovinski embargo u povijesti čovječanstva. Posebne teškoće za kubansku ekonomiju izazivaju tzv. sekundarne sankcije kojima SAD kažnjava zemlje i tvrtke koje se usude poslovati s Kubom.
U tom smislu, jedna od glavnih metoda kojima SAD provodi embargo je kažnjavanje brodova koji isporučuju robu na Kubu, odnosno sprječavanje da ti brodovi kasnije pristanu u američke luke. Jasno je da se u takvim uvjetima većina država i tvrtki ne usuđuje poslovanjem s Kubom ugroziti šanse na američkom tržištu.
Već 30 godina Generalna skupština UN-a svake godine donosi rezoluciju kojom osuđuje američki embargo prema Kubi i traži njegovo ukidanje. Od 193 članice UN-a, za ukidanje embarga uvijek glasa njih oko 190, sve osim SAD-a i Izraela (zadnjih godina i Ukrajina biva suzdržana, svjesna da ne smije naljutiti SAD, bez čije se pomoći ne bi mogla nositi s ruskom agresijom).
Od svih stanara Bijele kuće u zadnjih 60 godina, prema Kubi se humanistički ponio samo Barack Obama, koji je 2014. započeo politiku „zatopljenja” prema Havani, što je uključivalo normalizaciju diplomatskih odnosa, popuštanje sankcija – tada su ukinute neke restrikcije na novčane doznake Kubancima na otoku, čime je povećana financijska pomoć dijaspore - i pokretanje ekonomske suradnje.
Štoviše, u ožujku 2016. Obama je osobno došao u Havanu i susreo se s tadašnjim kubanskim predsjednikom Raulom Castrom, kao prvi američki predsjednik koji je posjetio Kubu nakon revolucije iz 1959. godine, kojom su braća Castro i Che Guevara srušili proameričkog diktatora Batistu, demontirali kapitalizam i krenuli stvarati komunističko društvo.
Kad su ga pitali zašto mijenja američku politiku prema Kubi, Obama je odgovorio da dotadašnja 50-godišnja politika izolacije Kube nije dala rezultat, odnosno nije dovela do narodne pobune i svrgavanja komunističke vlade.
Trumpova revizija
Međutim, već idući predsjednik SAD-a, notorni Donald Trump, vratio je stare postavke: poništio je mnoge Obamine odredbe, opet postrožio sankcije, ograničio putovanja i novčane transfere prema Kubi te pojačao ekonomski pritisak na otok. Kao što je Obama i zaključio, time nije ništa postigao.
Odnosno, jest. Sankcije su svakako pridonijele ovom strujnom slomu i natjerale Kubance da moraju skupljati drva ili ugljen kako bi djeci skuhali večeru, što je svakako velebno američko postignuće u promicanju demokratskih ideala. Širom Globalnog juga ljudi i narodi zacijelo su oduševljeni takvom demonstracijom „zapadnih vrijednosti” prema Kubi, čime Amerika, kako vidimo u zadnje vrijeme, postaje sve popularnija širom svijeta. Ili ipak ne?
Veliki utjecaj na politiku SAD-a prema Kubi ima kubanska antikomunistička dijaspora na Floridi, koja inzistira na strogom provođenju sankcija prema otoku. Pritom je Florida jedna od swing država koje presuđuju ishod američkih izbora, pa se smatra da je upravo kubansko-američka zajednica na Floridi igrala ključnu ulogu u pobjedama Georgea Busha na izborima 2000. i Donalda Trumpa 2016. godine.
To je i veliki razlog zbog kojeg nije izvjesno da će neki predsjednik SAD-a u bližoj budućnosti ponoviti Obaminu politiku „zatopljenja” prema Kubi. Između dragocjenih kubanskih glasova s Floride i humanizma prema Kubi, američki predsjednici obično biraju vlastitu političku korist.