- Mi smo dobri samo za umrijeti.
Mihail je stajao pored crvene Dacie – stare krntije u kojoj je rupe na sjedalima pokrio rudlavom ovčjom kožom – potpuno ravnodušan prema kaosu koji nas je okruživao.
Kišinjev je upravo uranjao u poslijepodnevnu „špicu“. Ruzinavi trolejbusi, bezbrojne maršrutke, more automobila koje se vuče izbrazdanim asfaltom. Uokolo ocvale socijalističke zgradurine i čiste ulice natopljene beznađem. Onako kako čisti i natopljeni beznađem znaju biti gradovi na istoku Europe koji nisu imali sreće.
- Imam 47 godina radnog staža i penziju od 600 lea. Trideset eura! Što da radim sa trideset eura? Da sam bolestan, išao bih u bolnicu, tamo bi me hranili. Ali ne. Ja sam zdrav. Zdrav sam i želim raditi. A kada se prijavim za posao, kažu mi da ne...