Odmah nakon što je počeo prošle godine, ruski rat u Ukrajini nije ovisio samo o rezultatima na bojištu, već i o ključnom moskovskom pitanju: može li vlast predsjednika Vladimira Putina izdržati pritisak dugog i skupog rata kojemu se ne nazire kraj?
Događaji u posljednjih nekoliko dana, otkako je šef ozloglašene privatne vojske Wagner Jevgenij Prigožin digao otvorenu pobunu protiv ruskog vojnog vodstva, nisu dovoljni za odgovor na to pitanje, piše New York Times. No, oni jasno sugeriraju da je Putinov utjecaj nad elitnom koalicijom koja ga drži na vlasti stubokom potresen, s prilično nepredvidivim posljedicama.
Iako se može činiti da autoritarni vođe vladaju po svojoj isključivoj volji, svi oni se itekako oslanjaju na interesne koalicije moćnih elita kako bi ostali na vlasti. Specifičnosti se razlikuju od zemlje do zemlje i njihovih kontekstualnih situacija: neki se više oslanjaju na vojsku, drugi na jednu vladajuću stranku, ali mnogi i na presudan utjecaj vjerskih vlasti ili ekonomskih oligarha i poslovnih lidera. U Siriji, na primjer, vojskom dominiraju pripadnici alavitske vjerske manjine Bašara al-Asada, čiji se časnici oslanjaju na vladu za stanove i druge beneficije, te povezuju svoje živote s opstankom režima. Kad se narodni ustanak 2011. pretvorio u krvavi građanski rat, pristaše Bašara al-Asada unutar vojske održale su ga na vlasti jer su njihove osobne koristi od lojalnosti predsjedniku premašivale svaki rizik.
Interesni savez Vladimira Putina donedavno se činio vrlo čvrstim. Trajao je desetljećima, koncentiran oko moćne grupe tzv. ‘silovika‘, dužnosnika koji su u politiku ušli nakon što su služili u KGB-u ili drugim sigurnosnim službama, a danas zauzimaju ključne uloge u ruskim obavještajnim službama, ministarstvima i naftnoj i plinskoj industriji.
Visoka javna podrška Putinovoj vlasti dugo je bila još jedan veliki bazen njegove političke snage iz kojega je predsjednik crpio strukturne prednosti. On, naime, ne odgovara političkoj stranci ili partiji čije bi se vodstvo nekad moglo udružiti i smijeniti ga, kao što je to bio slučaj u Sovjetskom Savezu. Podjelom realne moći između različitih agencija, ministara i bogatih tajkuna i poslovnih ljudi, osigurao je s vremenom da nijedna osoba ili institucija ne ojača dovoljno da ga svrgne. No, kad je Rusija prošle godine pokrenula opću invaziju na Ukrajinu, mnogi ruski stručnjaci su rekli da bi rat mogao potkopati Putinovu moć. Rat je bio njegova autodestrukcija.
"Odnos između autoritarnih vladara i njihove elite može se lako zategnuti kad diktatori odluče voditi rat u inozemstvu. Pogotovo ako elite smatraju da je sukob pogrešan i da ne odgovara njihovim interesima", napisala je Erica de Bruin, politologinja s Hamilton Collegea i autorica knjige o državnim udarima. Putinova greška nije svojstvena samo Rusiji.
Pritisci zbog rata su ubrzo stegnuli zemlju. Međunarodne sankcije prisilile su Rusiju da preko noći dramatično prilagodi svoje gospodarstvo. Kampanja za zauzimanje glavnog grada Ukrajine je zastala, a bitke su proizvele oko 200 tisuća ubijenih i ranjenih Rusa, prema zapadnoj statistici. Kremlj je onda pribjegao masovnoj regrutaciji, natjeravši tisuće u bijeg iz zemlje i stvarajući nove valove javnog bijesa.
Neko je vrijeme Prigožin, Putinov dugogodišnji saveznik, izgledao kao rješenje mnogih predsjednikovih problema. Wagner grupa pridružila se borbama prošlog ljeta dok se ruska vojska oporavljala od teških gubitaka. Wagner je vodio ofenzivu u istočnoj Ukrajini, te mu je dozvoljeno regrutirati tisuće kriminalaca po zatvorima.
No ubrzo je Wagner počeo stvarati probleme: Prigožin je je javno kritizirao vođenje rata prozivajući najbliže Putinove suradnike poput ministra obrane Šojgua. Prozivke su prerasle u optužbe za kukavičluk te je Prigožin ubrzo poručivao da ministri trebaju uzeti mitraljeze i ići bosi na front. Njegova populistička popularnost rasla je do razine koja nije bila nikad dozvoljena u Putinovu carstvu.
Sergej Šojgu odlučio je ograničiti Wagner, uskrativši mu pristup zatvorima i naredivši njegovim borcima da potpišu ugovor s vojskom do srpnja. Projekt je neodoljivo nalik na svojedobnu integraciju HOS-a, stranačke vojske HSP-a, u redove Hrvatske vojske. Prigožin je odluku odbio kuneći se u lojalnost Tuđmanu, odnosno Putinu, no stvari su u Rusiji, za razliku od Hrvatske, eskalirale u drugom pravcu. Borci Wagnera krenuli su u marš prema Moskvi, zauzeli vrlo lako i bez otpora Rostov na Donu, no Prigožin je pohod ipak obustavio tumačeći kako je ovo bila pobuna protiv vojnog vodstva zbog integracije Wagnera pod Ministarstvo obrane, a ne državni udar. Ubrzo je ipak prihvatio ponudu da ode u Bjelorusiju kako bi svoje trupe poštedio težih posljedica.
Ako i nije bila definirana kao pokušaj državnog udara, ova Wagnerova pobuna mogla bi do njega ubrzo ipak dovesti. I studije o vojnim pučevima u Africi povezuju ovakve oružane neposluhe s izglednom vjerojatnošću državnih udara u bliskoj budućnosti. Ponekad, doduše, stvar završi suprotno: turski diktator Erdogan iskoristio je svojedobno neuspjeli udar da se obračuna s desecima tisuća nelojalnih u sistemu te je očistio i vojsku i institucije od svih nedovoljno odanih. No, u ruskom slučaju to neće biti moguće jer Prigožin nije poražen nego se sam povukao i obustavio pohod. Putin nema snagu pobjednika u ovom sukobu i iako postupke Prigožina naziva izdajničkim, neće se usuditi oštrije obračunati s njim i Wagnerom.
Putin je priično otvoreno izjavio da je pokušavao izbjeći krvoproliće i dati priliku onima koji su pogriješili da se predomisle. Takav Putinov stav, kažu analitičari, mnogima u Rusiji, međutim, može signalizirati da nelojalnost Putinu nije tako skupa kao što se ranije činilo. Njegova vlast možda neće pasti preko noći, no njegovo održanje u Kremlju je svakako puno neizvjesnije nego ranije.
„Putin je sad označen kao dovoljno slab da ga izazove", tvrdi Naunihal Singh, profesor na Mornaričkim vojnim studijima i autor knjige o logici vojnih udara. Nakon što je Prigožin testirao mekoću njegova trbuha i otpornost ruskog predsjednika na pobunu, sad bi se lako moglo naći i drugih motiviranih izazivača.