Hrvati su bili ‘remetilački faktor‘ u BiH i prije stotinu godina i danas: ‘Malo budućnosti ima za bosanske katolike budu li sebe tretirali kao Hrvate, a ne kao Bosance...‘

stdClass Object ( [id] => 1132305 [title] => Hrvati su bili ‘remetilački faktor‘ u BiH i prije stotinu godina i danas: ‘Malo budućnosti ima za bosanske katolike budu li sebe tretirali kao Hrvate, a ne kao Bosance...‘ [alias] => hrvati-su-bili-remetilacki-faktor-u-bih-i-prije-stotinu-godina-i-danas-malo-buducnosti-ima-za-bosanske-katolike-budu-li-sebe-tretirali-kao-hrvate-a-ne-kao-bosance [catid] => 245 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

„Mi Franjo Josip I., car austrijski, kralj Češke i apostolski kralj Ugarske stanovnicima Bosne i Hercegovine. Sloboda pojedinca i dobrobit cijele zajednice bit će zvijezda vodilja naše vladavine“, pisalo je, među ostalim, u proglasu o austrougarskoj aneksiji Bosne i Hercegovine, objavljenom 7. listopada 1908. godine. Time je ova turska pokrajina nakon trideset godina austrougarske uprave postala sastavni dio monarhije Habsburgovaca.

Iza ovog carskog proglasa bile su opasne europske napetosti, zbog kojih je već tada mogao izbiti svjetski rat. Te su napetosti „zakuhala“ dvojica vrlo neiskrenih političara.

Naime, tri tjedna prije proglasa cara Franje, ruski ministar vanjskih poslova Aleksandar Izvolski i njegov austrougarski kolega Alois Lexa von Aehrenthal, na sastanku održanom iza zatvorenih vrata jednog dvorca, sklopili su licemjernu diplomatsku pogodbu.

Ruski ministar je, zanemarujući interese ruske štićenice Srbije, pristao na austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine. U zamjenu za to od austrougarskog ministra dobio je obećanje kako će poduprijeti otvaranje carigradskih tjesnaca za ruske ratne brodove, što je značilo izlazak Rusije na Sredozemlje.

Vjerujući usmenom obećanju austrougarskog kolege, ruski ministar krenuo je na diplomatsku turneju kako bi za ovu pogodbu pridobio i druge velike sile. Kada je, nakon kraćeg odmora, putujući u Pariz, na jednoj usputnoj postaji kupio novine i vidio da je proglašena aneksija Bosne i Hercegovine, shvatio je da je postao žrtva diplomatske prijevare jer je Austro-Ugarska već ugrabila svoj dio pogodbe, ne čekajući da Rusija ugrabi svoj dio.

---

---

Diplomatska buka

Uslijedila je velika diplomatska buka u kojoj su ruski i austrougarski ministar jedan drugoga optuživali za laganje. Promatrajući čitavu situaciju sa strane, britanski poslanik u Parizu zaključio je kako je ruski ministar ispao naivac jer je s tajnih pregovora otišao bez pismene verzije diplomatske pogodbe i tako postao žrtva beskrupulozne diplomatske prijevare.

Prevarenom se osjećala i Kraljevina Srbija iako, prema tadašnjem međunarodnom pravu, nije imala što tražiti u Bosni i Hercegovini. No, to nije spriječilo vladu u Beogradu da velikim silama uputi vrlo ljutiti diplomatski prosvjed u kojem je zatražila da se u Bosni i Hercegovini priznaju „neosporiva srpska narodna prava“ te da se „srpskom narodu vrate pogodnosti za njegov narodni opstanak“. Ove riječi su značile zahtjev za priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji ili barem ustrojavanje Bosne i Hercegovine kao posebne, srpske, autonomne pokrajine.

Iza ove beogradske ljutnje krilo se uvjerenje kako su svi stanovnici Bosne i Hercegovine Srbi. To uvjerenje je najslikovitije izrazio tadašnji srbijanski konzul u Budimpešti Todor Pešković, koji je smatrao kako aneksiju podupiru samo „katolici koji su se prozvali Hrvatima“, iza kojih stoji politička struja koja smjera „prigrabiti i pohrvatiti sve katolike u Bosni“ s konačnim ciljem stvaranja velike Hrvatske.

Treba reći kako su hrvatski nacionalni interesi tada bili smetnja i Beču i Budimpešti, koji nisu htjeli ujedinjenje hrvatskih pokrajina, a pogotovu ne stvaranje velike Hrvatske koja bi, u okviru monarhije Habsburgovaca, obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu. Da stvar bude kompliciranija, austrougarska vlada bojala se jugoslavizma hrvatsko-srpske koalicije u hrvatskom Saboru, koja je u Beogradu izgledala kao napredno-revolucionarna saveznica Srbije.

---

---

Istovremeno, u Beogradu se muslimane i pravoslavce u Bosni i Hercegovini smatralo Srbima koji su spremni boriti se za ujedinjenje sa Srbijom. Zato ne čudi što je obavještajna i revolucionarno-teroristička mreža vlade Srbije, poznata pod imenom „Narodna odbrana“, iz Bosne i Hercegovine poslala obavješteno izvješće u kojemu je, među ostalim, pisalo:

„Narod je goloruk, ali je ipak oduševljenje veliko. Sad il' nikada osloboditi se jarma. Narod se nada da ga braća u Kraljevini Srbiji neće ostaviti bez pomoći.“

Usporedo s ovim maksimalističkim ambicijama, Srbija je od Austro-Ugarske tražila jedan vrlo uski prolaz uz rijeku Drinu do mora kod Metkovića, za što je srbijanski premijer Milovan Milovanović tražio diplomatsku potporu u Londonu. No, tamo mu je rečeno da od svega neće biti ništa jer Europa ne želi rat zbog teritorijalnih zahtjeva Srbije.

Za to vrijeme javno mnijenje u Srbiji je bilo vrlo ratoborno pa je jedan zastupnik u beogradskoj Narodnoj skupštini rekao: „Za Bosnu i Hercegovinu nema za Srbina naknade. Brat brata ne može prodati u ropstvo.“ Stoga ne treba čuditi što je srbijanski veleposlanik u Beču V. S. Simić vladi u Beogradu predložio stvaranje posebnih spremišta na granici Srbije sa Austro-Ugarskom, "odakle bi se u slučaju potrebe lako moglo prebaciti u Bosnu".

Istovremeno, beogradska je vlada namjeravala iskoristiti četničke gerilce koji su već nekoliko godina ratovali u osmanskoj Makedoniji. Ovi četnici, koje je beogradska vlada naoružavala, hranila, oblačila, liječila i isplaćivala im redovite državne plaće, trebali su biti udarna gerilsko-teroristička prethodnica srpske vojske u ratu protiv Austro-Ugarske.

---

---

Vrhunac krize

Za to vrijeme se u Beču govorilo kako Srbiju treba „izbrisati sa zemljovida“. Tadašnji šef austrougarskoga glavnog stožera, general Franz Conrad von Hötzendorf, Srbiju je smatrao „opasnim malim poskokom“ kojeg treba eliminirati ratnim „planom B“, po kojem je 48 austrougarskih divizija trebalo bez problema uništiti srpsku vojsku. Gledano strogo vojnički, ratoborni austrougarski general bio je u pravu jer je Rusija tada bila vojno preslaba da bi zaštitila Srbiju, a Francuska i Velika Britanija nisu bile spremne riskirati europski sukob zbog Bosne i Hercegovine.

Zato je službeni Beč, oslanjajući se na potporu Njemačke, odbijao pozive na međunarodnu konferenciju o Bosni i Hercegovini i nije ni pomišljao Srbiji dati teritorijalne ustupke.

U ovakvoj situaciji je proljeće 1909. godine donijelo vrhunac krize. Rat je izgledao neminovan jer u slučaju austrougarskog napada na Srbiju ipak je postojala mogućnost vojne intervencije Rusije, nakon čega bi u rat ušle Francuska i Njemačka, a onda i neodlučna Velika Britanija.

Koliko je Balkan u tom trenutku bio opasan za europski mir, svjedoče tajne bilješke britanskog ministra vanjskih poslova kako postoji opasnost da srbijanski četnici, s čijom je djelatnošću vlada u Londonu bila detaljno upoznata, upadnu u Bosnu i Hercegovinu i zapale fitilj općeg rata. U ovakvoj situaciji diplomatski je intervenirala Njemačka.

Njemački car Wilim II. isprva je bio ljut jer ga austrougarski vrh nije detaljno obavijestio o aneksiji Bosne i Hercegovine, koja mu je u tom trenutku smetala u diplomatskim kombinacijama s Velikom Britanijom. No, ubrzo se predomislio pa je mogući austrougarski obračun sa Srbijom vidio kao „prelijepu probu za obračun“ s Rusijom.

Usprkos tome, vlada u Berlinu odlučila je spriječiti opći europski rat. Da bi ostala lojalna svojoj saveznici Austro-Ugarskoj i da ne bi ponizila Rusiju, njemačka vlada predložila je kompromis po kojem bi Austro-Ugarska od velikih sila formalno zatražila priznanje aneksije Bosne i Hercegovine, s tim da unaprijed dobije jamstva da će odgovor biti pozitivan. Nakon ruskog otezanja, službeni Berlin izabrao je malo „tvrđi“ pristup pa je svom poslaniku u Sankt Peterburgu poslao ovakav nalog:

„Recite gospodinu Izvolskom, otvoreno i bez uvijanja, da očekujem odgovor da ili ne. Svako okolišanje, uvjetovanje i nejasan odgovor smatrat ćemo odbijanjem, nakon čega ćemo se povući i pustiti da stvari idu svojim tijekom. Odgovornost za buduće događaje onda će pasti isključivo na leđa gospodina Izvolskog jer smo mi na ovaj način učinili zadnji, iskreni napor da mu pomognemo raščistiti situaciju na način koji je njemu prihvatljiv.“

Nakon ovog ultimatuma Rusija je ustuknula, što je u Beogradu izazvalo pravu dramu. „Veličanstvo, mi smo izdani. Rusija nas je ostavila“, rekao je premijer Milovan Milovanović kralju Petru I. Karađorđeviću, koji mu je odmah naložio da sazove sjednicu vlade.

„Mi nećemo i ne možemo pristati na tako sramotnu kapitulaciju. Ako je potrebno da se ratuje, tu smo“, dodao je kralj.

U pozadini ovih sjećanja srbijanskog prestolonasljednika Đorđa, brata zloglasnog jugoslavenskog kralja Aleksandra, bila su mnogo prizemnija izvješća srpskih diplomata. Najzanimljivije je svakako izvješće srbijanskog veleposlanika u Londonu kojemu je ruski ministar vanjskih poslova otvoreno rekao kako su beogradske vojne pripreme za rat s Austro-Ugarskom opasne jer će „samo razdražiti duhove u Srbiji, a u inozemstvu će stvoriti uvjerenje kako ne želite slušati glas razuma“, jer bi rat s Austro-Ugarskom za Srbiju bio „impuls za samoubojstvo“.

Ipak, Srbija se nije odrekla svojih ambicija.

Naime, iako je beogradska vlada 31. ožujka 1909. godine, po nagovoru Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije i Rusije, u Beču službeno izjavila kako prihvaća austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine i iako je obećala „razoružati i raspustiti dragovoljce i postrojbe i spriječiti formiranje novih neregularnih postrojbi na svome teritoriju“, to su bile samo manje-više prazne riječi. „Narodno odbrana“ nastavila je svoju obavještajnu i revolucionarno-terorističku djelatnost u austrougarskoj Bosni i Hercegovini.

U pozadini svega ovog bila je nečista savjest ruskog ministra vanjskih poslova Aleksandra Izvolskog, koji je s jedne strane nastupao kao zaštitnik Srbije, dok je s druge strane bio spreman Austro-Ugarskoj dati Bosnu i Hercegovinu za ruski pristup Sredozemlju. S obzirom na to da je bečki vrh imao kompromitirajuće dokumente kojima je mogao javno raskrinkati njegovu političku licemjernost, Izvolski je bio prisiljen šutjeti. Ipak, da bi sačuvao politički obraz, ruski je ministar na proljeće 1909. dao grandiozno zakulisno obećanje.

---

---

'Jadna egzistencija'

„Srbija će biti osuđena na jadnu i neznatnu egzistenciju sve dok ne dođe trenutak pada Austro-Ugarske. Rusija će tada pokazati svu svoju snagu i riješiti srpsko pitanje.“

Ovo obećanja Rusija je ispunila u srpnju 1914. godine, kada je mobilizirala više od milijun ljudi kako bi Srbiju zaštitila od Austro-Ugarske, te 1915. kada je Srbiji nastojala osigurati Bosnu i Hercegovinu i veliki dio Hrvatske. No, to je neka druga priča.

Svakako, Bosna i Hercegovina i danas je opasan problem. Današnja Bosna i Hercegovina nastala je kao posljedica osvajačkog rata Slobodana Miloševića, koji je u Europi i Americi veliku Srbiju dugo „prodavao“ kao treću Jugoslaviju koja će biti jamac balkanske stabilnosti.

Drugi važan temelj moderne Bosne i Hercegovine je pogodba koju je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sklopio s Amerikancima. Tuđman je pristao na hrvatsko-bošnjačku Federacija BiH da bi zauzvrat dobio odriješene ruke za oslobađanje teritorija Republike Hrvatske koje su ugrabili Milošević i jugoslavensko-srpska vojska, ali i da bi spriječio da se u Bihaću ponovi Srebrenica. Sporazum u Daytonu 1995. bio je šira primjena te pogodbe.

Zato je, realno gledano, današnja Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat, pri čemu Rusija podupire Republiku Srpsku, a Europa i zapad podupiru Bošnjake i građansku i unitarnu Bosnu i Hercegovinu. Ovdašnji Hrvati su mnogima „remetilački faktor“, slično kao prije više od stotinu godina.

Takvo gledanje najjasnije je izrazio britanski povjesničar i radikalni katolički teolog Adrian Hastings. „Malo budućnosti ima za bosanske katolike budu li sebe tretirali kao Hrvate, a ne kao Bosance. Oni će nestati, a da nikad neće znati što im se, zapravo, dogodilo“, napisao je Hastings početkom ovog stoljeća.

„Mi Franjo Josip I., car austrijski, kralj Češke i apostolski kralj Ugarske stanovnicima Bosne i Hercegovine. Sloboda pojedinca i dobrobit cijele zajednice bit će zvijezda vodilja naše vladavine“, pisalo je, među ostalim, u proglasu o austrougarskoj aneksiji Bosne i Hercegovine, objavljenom 7. listopada 1908. godine. Time je ova turska pokrajina nakon trideset godina austrougarske uprave postala sastavni dio monarhije Habsburgovaca.

Iza ovog carskog proglasa bile su opasne europske napetosti, zbog kojih je već tada mogao izbiti svjetski rat. Te su napetosti „zakuhala“ dvojica vrlo neiskrenih političara.

Naime, tri tjedna prije proglasa cara Franje, ruski ministar vanjskih poslova Aleksandar Izvolski i njegov austrougarski kolega Alois Lexa von Aehrenthal, na sastanku održanom iza zatvorenih vrata jednog dvorca, sklopili su licemjernu diplomatsku pogodbu.

Ruski ministar je, zanemarujući interese ruske štićenice Srbije, pristao na austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine. U zamjenu za to od austrougarskog ministra dobio je obećanje kako će poduprijeti otvaranje carigradskih tjesnaca za ruske ratne brodove, što je značilo izlazak Rusije na Sredozemlje.

Vjerujući usmenom obećanju austrougarskog kolege, ruski ministar krenuo je na diplomatsku turneju kako bi za ovu pogodbu pridobio i druge velike sile. Kada je, nakon kraćeg odmora, putujući u Pariz, na jednoj usputnoj postaji kupio novine i vidio da je proglašena aneksija Bosne i Hercegovine, shvatio je da je postao žrtva diplomatske prijevare jer je Austro-Ugarska već ugrabila svoj dio pogodbe, ne čekajući da Rusija ugrabi svoj dio.

---

---

Diplomatska buka

Uslijedila je velika diplomatska buka u kojoj su ruski i austrougarski ministar jedan drugoga optuživali za laganje. Promatrajući čitavu situaciju sa strane, britanski poslanik u Parizu zaključio je kako je ruski ministar ispao naivac jer je s tajnih pregovora otišao bez pismene verzije diplomatske pogodbe i tako postao žrtva beskrupulozne diplomatske prijevare.

Prevarenom se osjećala i Kraljevina Srbija iako, prema tadašnjem međunarodnom pravu, nije imala što tražiti u Bosni i Hercegovini. No, to nije spriječilo vladu u Beogradu da velikim silama uputi vrlo ljutiti diplomatski prosvjed u kojem je zatražila da se u Bosni i Hercegovini priznaju „neosporiva srpska narodna prava“ te da se „srpskom narodu vrate pogodnosti za njegov narodni opstanak“. Ove riječi su značile zahtjev za priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji ili barem ustrojavanje Bosne i Hercegovine kao posebne, srpske, autonomne pokrajine.

Iza ove beogradske ljutnje krilo se uvjerenje kako su svi stanovnici Bosne i Hercegovine Srbi. To uvjerenje je najslikovitije izrazio tadašnji srbijanski konzul u Budimpešti Todor Pešković, koji je smatrao kako aneksiju podupiru samo „katolici koji su se prozvali Hrvatima“, iza kojih stoji politička struja koja smjera „prigrabiti i pohrvatiti sve katolike u Bosni“ s konačnim ciljem stvaranja velike Hrvatske.

Treba reći kako su hrvatski nacionalni interesi tada bili smetnja i Beču i Budimpešti, koji nisu htjeli ujedinjenje hrvatskih pokrajina, a pogotovu ne stvaranje velike Hrvatske koja bi, u okviru monarhije Habsburgovaca, obuhvaćala i Bosnu i Hercegovinu. Da stvar bude kompliciranija, austrougarska vlada bojala se jugoslavizma hrvatsko-srpske koalicije u hrvatskom Saboru, koja je u Beogradu izgledala kao napredno-revolucionarna saveznica Srbije.

---

---

Istovremeno, u Beogradu se muslimane i pravoslavce u Bosni i Hercegovini smatralo Srbima koji su spremni boriti se za ujedinjenje sa Srbijom. Zato ne čudi što je obavještajna i revolucionarno-teroristička mreža vlade Srbije, poznata pod imenom „Narodna odbrana“, iz Bosne i Hercegovine poslala obavješteno izvješće u kojemu je, među ostalim, pisalo:

„Narod je goloruk, ali je ipak oduševljenje veliko. Sad il' nikada osloboditi se jarma. Narod se nada da ga braća u Kraljevini Srbiji neće ostaviti bez pomoći.“

Usporedo s ovim maksimalističkim ambicijama, Srbija je od Austro-Ugarske tražila jedan vrlo uski prolaz uz rijeku Drinu do mora kod Metkovića, za što je srbijanski premijer Milovan Milovanović tražio diplomatsku potporu u Londonu. No, tamo mu je rečeno da od svega neće biti ništa jer Europa ne želi rat zbog teritorijalnih zahtjeva Srbije.

Za to vrijeme javno mnijenje u Srbiji je bilo vrlo ratoborno pa je jedan zastupnik u beogradskoj Narodnoj skupštini rekao: „Za Bosnu i Hercegovinu nema za Srbina naknade. Brat brata ne može prodati u ropstvo.“ Stoga ne treba čuditi što je srbijanski veleposlanik u Beču V. S. Simić vladi u Beogradu predložio stvaranje posebnih spremišta na granici Srbije sa Austro-Ugarskom, "odakle bi se u slučaju potrebe lako moglo prebaciti u Bosnu".

Istovremeno, beogradska je vlada namjeravala iskoristiti četničke gerilce koji su već nekoliko godina ratovali u osmanskoj Makedoniji. Ovi četnici, koje je beogradska vlada naoružavala, hranila, oblačila, liječila i isplaćivala im redovite državne plaće, trebali su biti udarna gerilsko-teroristička prethodnica srpske vojske u ratu protiv Austro-Ugarske.

---