Male zemlje kao što je Hrvatska samo se prave da imaju vlastitu, autonomnu vanjsku politiku. U stvari se pridržavaju onoga starog poučka koji glasi: veži konja di ti gazda/Amerikanac kaže. U takvim okolnostima, ministar vanjskih poslova nije puno više od tajnika od kojega se traži da bespogovorno ispunjava naloge pristigle s više, prekooceanske adrese.
Biti šef diplomacije u velikoj i moćnoj državi kao što je, recimo, Njemačka, nešto je, pak, sasvim drugo. Predstavljati zemlju koja ima više od 84 milijuna stanovnika i treći najveći bruto društveni proizvod na svijetu (iza SAD-a i Kine), znači pripadati uskom krugu neprikosnovenih drmatora na planetu i raspolagati silnom moći. Koja još uvijek nije dovoljna da bi se pristojno čeljade obranilo od Gordana Grlića...