Venci se naljutio. Kad prođe preko Trga s Ninom - znate Ninu, pudlicu - gleda me preko oka, najradije bi me ugriza. Namusio se, s razlogom. Zadnji put kad smo se sreli, on se odmah navije, a ja nešto u žurbi, misli na drugu stranu, i bubnem prvo što mi je bilo na jeziku. I – falija sam. Uvrijedio se, a nisam htio.
Vencija Jurina, marinera, živu zadarsku legendu, spominjem jer ga već danima nema u redakciji. A užanca je barenko jednom tjedno, ako ne i više. Kad dođe, odmah onako izjutra, u pravilu po jugu, evo ga s Ninom i dokumentima u ruci. I uvijek je neka „pritužba građana”.
E kako su mu naplatili što nisu smjeli, e kako su uradili što nije trebalo, e kako su mu uzeli a ništa nisu dali, kako su ukrali, razbili, odnijeli, kako su ga preveslali...
Ali najviše žuga...