Tražiti opoziv Gordana Grlića Radmana promašeno je, jadno i glupo.
Ne samo zato što je taj zahtjev neprovediv. Nije stvar samo u rukama, odnosno glasovima koji oporbi kronično nedostaju, stvar je u suštini problema. Micanje ministra koji govorenje i pisanje doživljava kao borbu protiv kudikamo nadmoćnijeg neprijatelja, jer on je sam, a slova ima trideset, ništa ne može promijeniti. Ista osoba koja ga je izvukla iz maca lišini (ilitiga špila bezvrijednih karata) ponovno će birati svog favorita i još jednom se opredijeliti za nekoga sličnog, dakle, savršeno nekompetentnog, s ruba potrebitosti, ali zato umiješanog u brat-bratu pet ili šest što omanjih, a što ovećih sukoba interesa i nekoliko uznemirujućih afera.
Jednako tako, bilo je promašeno, jadno i glupo tražiti...