Malo koja žitarica ili uljarica je podatna kao soja. Od nje se može raditi sve i svašta od konzumacije u svakodnevnoj ishrani pa do upotrebe u kemijskoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji. Često se koristi za ishranu stoke, alergičari piju sojino mlijeko, soja se nalazi u mnogim dodacima zdravoj prehrani.
Hrvatska ima dobre uvjete za proizvodnju soje. Uz prosječni prinos, koji je u EU prosjeku, proizvodnja soje je važna ratarska kultura u plodoredu. Soja je vrlo dohodovna ratarska kultura, čak je i do tri puta skuplja od kukuruza i pšenice i može uspijevati u većini kontinentalnih dijelova Hrvatske, posebno uz rijeke Savu i Dravu.
Za razliku od svih drugih ratarskih, voćarskih i povrtlarskih kultura koje imaju nestabilne cijene, soja je zadržala iznimno dobru prodajnu cijenu, što je itekako zanimljivo kada se zna da su najmanja ulaganja po hektaru od svih ratarskih kultura.
Kada se u ovoj kulturi uspoređujemo s pet najboljih zemalja u EU-u, razvidno je da se, osim vremenskih uvjeta (koji bitno utječu na urod), Hrvatska posljednjih godina ravnopravno nosi s najboljima, poglavito susjedima Austrijom i Srbijom, koje su također proizvođači soje, a nalazimo se u sličnoj vremenskoj zoni. Nažalost, za razliku od njih, Hrvatska nema pogon za preradu soje, pa preostaje jedino izvoziti soju.
– U 2023. godini površina zasijana sojom povećana je za 55 posto u odnosu na 2013. godinu, na ukupno više od 73 tisuće hektara. Vidjet ćemo što će nam donijeti sjetva ove godine, ali po nekim prvim procjenama, mogli bi se ponovno približiti rekordnim površinama od prije dvije godine (90 tisuća hektara). Ono što je još značajnije jest da osim rasta površina, raste i prinos po hektaru, pa posljedično raste i ukupna proizvodnja.
Tako je u navedenom razdoblju prinos po hektaru narastao s 2,4 tone po hektaru na 3 tone po hektaru, a ukupna proizvodnja narasla je na više od 200 tisuća tona sojina zrna godišnje – ističe agrarni analitičar Robert Jurišić.
Paradoksalno, zajedno s trendom rasta proizvodnje padala je i domaća prerada soje. Jedino postrojenje za preradu sojina zrna je ono "Sojare" d.d. u Zadru. S padom domaće potrošnje i rastom proizvodnje rezultat je rast izvoza. Tako se zadnjih nekoliko godina izvoz kreće u rasponu od 170 do 225 tisuća tona, ovisno o domaćoj proizvodnji. To u pravilu znači da u prosjeku i do 85 posto svoje proizvodnje izvozimo, najčešće u zemlje u regiji, poput Italije, Srbije, Mađarske te Njemačke, gdje se nalaze velika postrojenja za preradu sojina zrna.
– U svijetu se prema zadnjoj procjeni američkog ministarstva poljoprivrede (USDA) proizvodnja soje procjenjuje na oko 400 milijuna tona! U tom kontektsu, naših 200-tinjak tisuća tona je samo kap u moru. Međutim, od ukupne svjetske proizvodnje soje, proizvodnja sedam zemalja zauzima gotovo 93 posto (to su redom Brazil, SAD, Argentina, Kina, Indija, Paragvaj i Kanada). To znači da sve ostale zemlje svijeta čine nešto sitno iznad sedam posto. Tako se Hrvatska sa svojom proizvodnjom nalazi na granici top 20 proizvođača svijeta, odnosno u top 8 proizvođača Europe ili u top 5 proizvođača u EU-u. Slično je i s izvozom. Ukupno se izvozi oko 170 milijuna tona soje. Prvih pet izvoznika zauzima nešto iznad 97 posto (to su redom Brazil, SAD, Paragvaj, Argentina i Kanada). Hrvatska je i tu pri vrhu, premda su u apsolutnom iznosu brojke neusporedive u odnosu na pet najvećih na svijetu – pojašnjava Jurišić.
Gledajući žitarice i uljarice, EU je samodostatna samo po pitanju pšenice. Za sve ostale primarne ratarske kulture, Europa je neto uvoznik. Generalno tu je situacija s žitaricama puno bolja nego što je to s uljaricama. Soja je i dalje primarni izvor proteina u smjesama stočne hrane, te se zbog toga može i na nju gledati kao stratešku sirovinu.
Europa je već na razne načine pokušala potaknuti i povećati proizvodnju soje kako bi smanjila svoju ovisnost o uvozu.
Sve nam to govori da je soja perjanica hrvatskog ratarstva koja ima siguran plasman i koja će onima koji je budu uzgajali dugoročno osigurati dobru zaradu.