Ivan Đikić, svjetski poznati i priznati hrvatski znanstvenik, opet je prezrivo odbačen u svom rodnom selu. Ne može biti čak ni dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, poručilo mu je (kako javlja Jutarnji list) većinsko predsjedništvo HAZU-a, premda već odavno punopravno participira u radu Europske akademije znanosti i umjetnosti, Američke akademije te njemačke nacionalne znanstvene akademije (Leopoldine).
Prva vijest ovdje:
Što ova vijest uopće govori o globalno uglednome svjetskom znanstveniku i molekularnom biologu? Apsolutno ništa novo, osim da neshvatljivo tvrdoglavo traži počast tamo gdje zbog elementarnog samopoštovanja ne bi trebao kucati. Ta ga vrata ni u jednom smislu nisu dostojna.
A o provincijskoj, uskogrudnoj, tvrdokornoj i mediokritetskoj, te partijski i ideološki dominantno dirigiranoj nacionalnoj akademiji (na spomen koje se pokojni biskup ‘Štroca‘ utemeljitelj jamačno vrti u grobu brže od centrifuge), ova epizoda također odavno ne govori ništa novoga. U zadnjih 35 godina odbili su većinom svojih profiterskih i ‘državotvornih‘ glasova (ili su ih, pak, prešutjeli) kudikamo više pametnih, kreativnih, zaslužnih i dokazano sposobnih bardova hrvatske znanosti i kulture nego što su ih pripustili u svoje društvo. Entuzijazam časnih pojedinaca poput akademika Vlatka Silobrčića i Stipana Jonjića zvuči kao hrvatska elegija, živa oda našoj nacionalnoj tragediji. Neki ni tamo ne žele shvatiti da, zakopčanima u svojoj pseudopatriotskoj samodostatnosti, najvećem broju hrvatskih akademika naši ljudi sa svjetskom reputacijom naprosto fatalno smetaju. Boje ih se. Ugrožavaju njihov mikrosvijet isplativosti rigidnoga stranačkoga posluha i ideološke podobnosti. Ako izgube pečat posluha režimskim moćnicima, od njih naprosto ništa neće ostati.
Misterij u ovoj priči je, zapravo, sveden isključivo na razinu individualne psiho(pato)logije. Zašto Ivan Đikić toliko žudno želi znamen pripadnosti tom provincijskom društvu samozvanih bardova i mrtvih puhala? Stremi li i Luka Modrić nakon životne karijere u Tottenhamu i Realu sličnome konačnom dokazivanju na stadionu NK Zadra na Stanovima? Jesu li titule najboljeg igrača FIFA-e, Europe i svijeta zbilja realno ništavne u odnosu na zakašnjelu sanaciju davnog mladenačkog kompleksa?
Riječju, politikantske i provincijalne hrvatske nacionalne institucije – plod predanoga 30-godišnjeg rada hrvatskih ‘državotvoraca‘ s rukom na takujinu – odavno ovdje nisu tema. Tema postaju oni koji ih streme promijeniti ‘iznutra‘, a to ne bi više lako mogla ni prava oružana revolucija.
Što vi mislite o navedenoj temi? Izjasnite se u anketi:
