Gotovo da u ovim stresnim danima nakon razornog potresa nije bilo TV priloga iz Petrinje, Siska i okolice koji nije tjerao suze na oči. Ipak, nekako bi me najviše dotukli oni trenuci kad bi ljudi koji su ostali bez krova nad glavom, iskreno i kroz plač zahvaljivali na kamp-kućicama i kontejnerima. U kojima će tko zna koliko dugo boraviti i živjeti svoje prisilno reducirane živote.
Ali, vidjeli ste, ti tihi i radišni ljudi i ne traže puno. Navikli su na život u skromnim uvjetima. U nekim selima i zaseocima Banovine nisu imali uličnu rasvjetu i asfaltirane prilaze ni prije potresa.
U samoj Petrinji, u danas razrušenom centru grada, i lani je zlokobno bila istaknuta žuta tabla s natpisom koji je upozoravao prolaznike na opasnost od urušavanja. Jer su sve te stare...