Ovih dana 1991. godine potresne snimke razorenog Vukovara i prognaničkih kolona koje su izlazile iz njega obišle su svijet. Europa je nijemo promatrala što se to događa u njezinom dvorištu, no pojedinci su odlučili pomoći Hrvatskoj na način na koji znaju. Jedan od njih bio je Michael Misch iz Berlina. Dragocjeno iskustvo stekao je kao pripadnik njemačkog Bundeswehra i francuske Legije stranaca. Ipak ništa ga nije moglo pripremiti na rat u Hrvatskoj protivan svim konvencijama.
- Bilo mi je neobično vidjeti ratovanje u urbanim sredinama, među zgradama. Tenkovi napadaju, a ljudi se brane puškama. Civili to promatraju. Nisam mogao vjerovati da se to događa. Dakle to sam promatrao iz vojne perspektive. Ono drugo što me motiviralo da se nekako uključim je reportaža o konvoju Crvenog križa koji je htio do Vukovara voziti humanitarnu pomoć no završio je u minama zbog toga jer su slušali upute Srba. Tada sam svojoj ženi rekao – Ja to znam bolje, organizirati ću humanitarni konvoj i dovesti ga do cilja. Međutim ona se nije slagala i tako je vrijeme prolazilo. Vukovar je pao. Kada sam gledao vijesti u Njemačkoj vidio sam da to ne ide prema dobrom, da moram ići. Supruga mi je i dalje branila no kako sam bio naporan rekla mi je – "Ostani do Božića, a nakon Božića možeš ići."
Tako je i bilo. Na Božić 1991. Michael Misch uputio se prema Hrvatskoj s medicinskim materijalom i željom da s humanitarnom pomoći pomogne hrvatskom narodu. Nije znao kamo ide, ali je znao da treba tamo gdje je najteže. Bio je svjestan da se u Zagrebu prikuplja pomoć no znao je da ona ostaje u skladištima i da mora direktno na prvu crtu. U Sloveniji je u Novom Mestu uzeo autokartu i gledao kamo bi mogao otići. Na radiju je čuo kako Karlovac ima težak dan. Zapitao se gdje je to Karlovac, a kada je vidio da nije daleko odluka je pala. Već prvog dana doživio je pravo vatreno krštenje.
- Zatekao me odmah topnički napad. Moj auto je stradao, a ja sam nemoćno stajao kraj njega. Imao sam samo svoje dvije noge. Nisam znao jezik i to je bio velik problem. Međutim prišao mi je jedan branitelj koji je vidio njemačke tablice na autu, sporazumjeli smo se i odveo me do zapovjednika. Kada sam objasnio zbog čega sam ovdje rekli su mi – "Hvala Bogu da si došao. Pokazao si nam da nas svijet nije zaboravio."
Michaelu su zahvalili na pomoći i rekli mu da se vrati u Njemačku i govori o tome što se događa u Hrvatskoj. Međutim kada je vidio tragove zločina koje je JNA počinila u tenkovskom proboju iz vojarne Logorište odlučio je da svoj povratak odgodi na par dana kako bi svojim vojnim znanjem bar malo pomogao.
- Tražio sam pancirku i oružje, a zapovjednik 129. brigade Županić rekao mi je "Pancirku nemamo, a ni oružje. Ako želiš oružje moraš otići na drugu stranu i uzeti ga, mi oružja nemamo." Ipak na poklon mi je dao jedan lovački pištolj ručne izrade i šest metaka. To je bilo moje oružje. Njegov tajnik rekao je kako je uglavnom u uredu i da njemu pancirka ne treba tako da mi ju je poklonio. Istog dana otišao sam na prvu crtu i već navečer imao prvu rupu od gelera na toj pancirki.
Michael Misch ostao je braniti Hrvatsku kao pripadnik 129. brigade. Iako je baš tada na snagu stupilo Sarajevsko primirje crta karlovačke bojišnice bila je itekako nemirna. Tome je uvelike doprinio upravo Misch. Najviše aktivnosti imao je na području Mekušja gdje se nalazila vojarna JNA. U više je navrata i ulazio u nju prikupljajući obavještajne podatke.
Imao sam video kameru i sve sam snimao. Imao sam kompas i imao sam kartu. Ulazio sam u neprijateljski teritorij, snimao i pričao u kameru što vidim. Uz pomoć kompasa i karte određivao sam koordinate. Recimo našao bih kuću s osam neprijateljskih vojnika. Zabilježio bih koordinate i zatim se vratio te ih predao hrvatskom topništvu. Jednom sam prilikom tijekom noći ušao u njihovu vojarnu i sve to sam snimio. Po povratku ucrtao sam sve pozicije bunkera, tenkova, kamiona, mina, haubica, minobacača i zabilježio da se u vojarni nalazi 24 vojnika. Uz sve to ukrao sam im jugoslavensku zastavu koju su imali na jarbolu u vojarni. Drugi sam pak put iz njihove stražarnice u kojoj nije nitko stražario ukrao knjigu straže sa svim podacima. Sve to predavao sam u zapovjedništvo 129. brigade.
Na inzistiranje Europske zajednice niz stranih je demobiliziran. Veći dio njih tada odlazi u Bosnu i Hercegovinu gdje se 1992. razbuktao ratni sukob. Tim putem otišao je i Michel Misch. Najviše je ratovao u obrani Orašja gdje je sudjelovao u nizu raznih akcija i anegdotalnih situacija. Ovaj put istaknuti ćemo onu sa zarobljenim srpskim vojnicima:
- Zajedno s još jednim Nijemcem vozio sam se putem koji je neprijatelj imao kao na dlanu. U gepeku su bile dvije gajbe pive koje smo vozili za naše suborce. Bila je noć, zaletili smo se, no zapeli smo u blatu. Prijatelj je otišao po pomoć u vojnu policiju, a ja sam se sakrio. Čekao sam i čekao, no on se vratio bez pomoći. Zatim smo otišli zajedno do našeg zapovjednika kojeg smo tražili transporter kako bi izvukli auto. Nije htio niti čuti da bi riskirao zbog našeg auta transporter no dao mi je 12 ljudi da mi odu pomoći. Čudio sam se što nisu naoružani, a kada sam pitao suborca Gipsyia zašto je to tako odgovorio mi je da su to zarobljeni četnici. Nisam mogao vjerovati, upitao sam ga – "Ti hoćeš meni reći da idemo u noć na ničiju zemlju pred njihove tenkove i topove da izguramo moj auto s 12 četnika?" Mrtav hladan odgovorio je "Da". Tako smo otišli do auta i oni su mi pomogli da ga izguramo. Tada sam odlučio dvije gajbe piva podijeliti s tim zarobljenicima. I tako smo u noći između dvije borbene linije to popili. Naravno da su moji suborci poludili kada su to saznali. Zapovjednik je rekao – "Kada si tako dobar sa njima, evo ti ih." Nije mi bilo jasno što ću ja s njima no on je odgovorio da ga nije briga i da je to sada moj problem. Idućeg dana uzeo sam njihove podatke, imena, adrese i sve sam dao Crvenom križu u Orašje. Pomagali su mi utvrđivati naše položaje i u nekim drugim sličnim aktivnostima. Na kraju kada je Crveni križ došao po njih da ih vodi na razmjenu oni su rekli – "Nećemo ići, ovdje imamo bolji život nego na drugoj strani." Tako su ostali i dobili oružje te zajedno s nama branili oraški džep.
Michel Misch na oraškoj je bojišnici teško ranjen, tada se vratio u Njemačku gdje je završio studij. Čim je položio ispite, i dalje neoporavljen, vratio se na bojišnicu gdje je ostao do kraja rata. Hrvatsku je zadužio i sudjelovanjem u procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Ondje je doživio stvari koje su ga potresle više nego one koje je doživio kao ratnik na prvoj crti.
- Moja specijalnost je bila koordinacija za razminiranje i nadzor za ekshumacije. Razminiranje, u redu, to je bilo interesantno. No ekshumacije…To je bilo jako teško. Nismo imali informacije gdje su sve masovne grobnice i gdje su sve žrtve pokapane. Ubojice tih ljudi i dalje su živjeli tamo i nisu baš bili kooperativni. U to vrijeme Ovčara je bila ekshumirana, a mi smo vršili ekshumacije na području današnjeg Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata gdje je pronađeno 938 tijela. Bilo je jako teško. Osobito potresno bilo je to što su ti ljudi bili u neraspadnutom stanju, kao da su ubijeni prije dva dana. Jako, jako potresno je to bilo, osobito za obitelji tih ljudi koje su dolazile na identifikacije.
U tim okolnostima Michael Misch teško se razbolio zarazivši se patogenom prenesenim s trupla. Liječnici su mu pomagali no rekli su mu kako lijeka za tu bolest nema. Ili će se organizam izboriti ili neće. Na svu sreću Misch je preživio. Danas živi u Hrvatskoj i dalje je aktivan u pružanju pomoći i podrške stranim dragovoljcima i hrvatskim braniteljima. Za one koji su u potrebi organizira podršku i humanitarnu pomoć.
Nas stranaca u ratu je bilo preko tisuću. Još uvijek nemamo spomenice Domovinskog rata, a dobili su ih mnogi koji ih nisu zaslužili. Mi moramo klečati i moliti kako bismo dobili spomenicu na koju imamo pravo. To su sitnice, ali ubiti nisu sitnice jer je to pitanje poštovanja. Mi nismo došli zbog novca, nismo došli kao ratni profiteri, nismo došli radi privilegija. Mi smo dali naše novce da kupimo sebi oružje, municiju, opremu. Mi smo dali naše vrijeme, naše zdravlje, a puno su dale i naše obitelji. Nas 30-ak ostalo je u Hrvatskoj, mi smo obični ljudi koji su toj zemlji dali sve, a nismo dobili minimum i to nas danas jako boli. Jedino hvala koje sam dobio bili su pogledi civila koje sam spasio i kojima sam pomogao. Od Vlade Republike Hrvatske ne očekujem više ništa zato što ne želim moliti za priznanje ili barem Zahvalnicu.