Operacija "Oluja" za Hrvate i Srbe je nešto kao never ending story. Nikako, brate, da zaokruže cijelu priču, a od rata je prošlo skoro trideset godina. Zašto? Pa zato što to ne odgovara ni jednima ni drugima: jer dok je Hrvatima ona isključivo i samo briljantna vojno-redarstvena akcija, s naglaskom na - oslobodilačka, Srbima je školski primjer genocida nad srpskim stanovništvom koje je protjerano sa svojih vjekovnih ognjišta. I dok je tako, političke elite s ove i one strane Dunava - neće se dati iz sedla.
Čak su i vremenske polazišne točke kad je u pitanju rat koji su vodili Hrvati i Srbi - različite: službenom Zagrebu manje-više sve je završilo s "Olujom" u kolovozu 1995., a po službenom Beogradu ispada da je prava tarapana tek tada počela.
Ovdje nevoljko prihvaćaju da je nakon "Oluje" popaljeno na tisuće srpskih kuća i ubijeno oko dvije tisuće mahom nemoćnih staraca koji su povjerovali Tuđmanovu pozivu da ostanu kući jer im neće pasti dlaka s glave. U Srbiji opet ni riječi nećete čuti o dvjesto tisuća Hrvata koje su dva Milana (Martić i Babić) istjerala iz njihovih domova u progonstvo od 1991. do 1995. Baš kao i Srbima nakon "Oluje", mnogima su popaljene kuće ili prerezani vratovi. Shvatili ste: i u ovom se ratu vraćalo milo za drago. I u ovome je ratu carevala osveta i načelo oko za oko, zub za zub.
Ove ćemo godine, logično, "Oluju" slaviti u Kninu, jer tamo je počeo i faktički završio Domovinski rat, a Srbija će opijelo za žrtve iste te "Oluje" održati u Prijedoru. Ponovit ću ono što su već uočili brojni kolege: odabrati Prijedor u Bosni i Hercegovini za takvu vrstu komemoracije, imajući na umu činjenicu da su srpske paravojne formacije u tom kraju počinile strašne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima, teška je sramota u režiji Vučića i Dodiga.
U odnosu na ovaj dvojac, Andrej Plenković i Milorad Pupovac, vjerni koalicijski partneri, posljednjih godina ipak guraju stvari naprijed i jasno označavaju krivce za zlo koje je pogodilo Hrvate i Srbe iz Hrvatske. Činjenica da je predstavnik Srba Boris Milošević bio prisutan na obilježavanju "Oluje" kao legitimne akcije kojom je oslobođena Hrvatska, a ministar branitelja Medved odao počast nevinim žrtvama iste te "Oluje", pobijenim srpskim civilima, vraća nadu u bolje sutra. Ove godine je takvo što napravljeno u Otočcu: predsjednik SNV-a Pupovac i gradonačelnik Otočca Goran Bukovac položili su cvijeće kod spomenika hrvatskim braniteljima i prisjetili se stradalih civila srpske narodnosti za vrijeme i nakon operacije "Oluja".
Daleko od toga da su u Banskim dvorima, u kojima političku većinu ima HDZ, kadri priznati sve loše što su proživjeli Srbi u Hrvatskoj devedesetih, a da dobar dio njih nije imao veze s pobunom čije je žarište bilo u Kninu, ali opet, za razliku od Vučića i političkih mu podržavatelja, i Plenković i predsjednik Milanović, u govorima na proslavi "Oluje", ne preskaču sramotnu činjenicu da je osveta pobjednika bila strašna. Dapače, ističu da je u tom smislu riječ o ratnom zločinu koji ne zastarijeva, isto kao i u slučaju pobijenih civila hrvatske narodnosti za vrijeme paradržavice koja je nikla iz tzv. Samostalne autonomne oblasti Krajina.
Iako se o posljednjem ratu praktički sve zna, jer samo što u realnom vremenu nije prenošen na televiziji, plašim se da će još dugo, zapravo, dok je živih svjedoka, jedna i druga strana žmiriti na činjenice koje im ne idu u prilog. I ma koliko se vjerojatno većina Srba ne miri s činjenicom da su krajišnici barikadama praktički započeli rat u Hrvatskoj, a vjerojatno ni većina Hrvata ne može prihvatiti istinu da svi izbjegli 1995. nisu dobrovoljno otišli u Srbiju, svi relevantni dokumenti iz tog vremena arhivirani na Haaškom sudu pokazuju da je bilo tako.
Umjesto da pjenite na gore ispisani komentar, promislite malo o tome koliko je kratak ljudski život i koliko ga nema smisla provesti u mržnji? Zato, velika hvala svima koji su pridonijeli porazu velikosrpske politike u "Oluji", a prokleti bili svi zločinci, ma s čije strane dolazili, koji su se vođeni najgorim ljudskim porivima iživljavali na starcima, ženama, djeci, a njihove domove pretvarali u zgarišta.
Žrtve neka počivaju u miru Božjem. Vječnaja pamjat.
