Nenad Matak Meho, heroj Domovinskog rata, rodio se 27. lipnja 1970. godine u Zadru, gdje je proveo djetinjstvo i ranu mladost. Odrastao je u naselju Plovanija kao najmlađi od petero djece Ane i Ivana. Bio je vrlo samozatajan mladić, a družio se uglavnom s mladima iz naselja. Bavio se sportom, osobito košarkom koja je bila u Zadru vrlo popularna u to vrijeme. Jako je volio Velebit te je često slobodno vrijeme provodio na toj planini.
Nakon što je završio srednju školu za prometnog tehničara, otišao je služiti vojni rok u JNA u Karlovac. U obranu domovine krenuo je od samog početka stvaranja oružanih snaga Hrvatske. Kao 20-godišnjak priključio se Jedinici za posebne namjene MUP-a RH "Rakitje" iz koje je kasnije nastala 1. gardijska brigada "Tigrovi".
U Rakitje je otišao direktno iz JNA, a da nikome iz obitelji nije govorio o svojim namjerama. Kao dio "jakih snaga MUP-a" početkom ožujka 1991. sudjeluje u uspješnoj akciji uspostave javnog reda i mira u Pakracu. Krajem istog mjeseca odlazi u Plitvice, gdje u borbama s pobunjenim Srbima pogiba kolega iz njegove jedinice Josip Jović - prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskom ratu.
"Kad je poginuo Jović na Plitvicama, u početku nitko nije znao tko je poginuo. Bili smo se jako bojali, svi, osobito naša majka. Nije niti meni bilo svejedno. Kasnije mi je ispričao da je bio vrlo blizu pokojnog Jovića kada je on pogođen. Koliko je bilo teško tih prvih mjeseci, govori i činjenica da kada je sva tri mjeseca dolazio doma mama je policijsku odoru koju mu je prala sušila u podrumu, a ne vani na štriku. Tada su oko nas bile srpske obitelji i nije se znalo tko kako gleda", kaže Ivan Matak, brat i suborac.
Borbe na kupreškoj bojišnici
Nakon polaganja svečane prisege na smotri Zbora narodne garde 28. svibnja 1991., u Kranjčevićevoj ulici, Nenad Matak zajedno sa skupinom suboraca sa zadarskog područja odlazi u obranu rodnog kraja. Najprije sudjeluje u borbama oko Kruševa, kao pripadnik 112. brigade Zbora narodne garde, a zatim oslobađanju zadarskih vojarni i borbama oko Zadra koje su uslijedile kao pripadnik novoosnovane Bojne Kralj Tomislav.
Prvih dana 1992. godine pa sve do mjeseca travnja, zajedno sa svojom Bojnom Kralj Tomislav, Meho sudjeluje u obrani zadarskog zaleđa oko Prkosa, Zemunika Donjeg i Smrdelja. U travnju 1992. odlazi u pomoć hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Bojna Kralj Tomislav, kao specijalna postrojba MORH-a, na kuprešku bojišnicu dolazi na dan poraza hrvatskih snaga u bitci za Kupres, a njezin zapovjednik Marinko Radas zapisao je u ratnom putu postrojbe sljedeće:
"Vojska se povlačila u neredu, nije se znalo gdje su postrojbe koje su bile raspoređene na crti obrane prema Kupresu, a poraz koji je toga dana doživjela naša vojska pogodio je i najtvrđe. Srećom naša prethodnica predvođena Nenadom Matakom Mehom stiže na vrijeme da se zaustavi daljnje napredovanje četničkih tenkova prema Šuici i Tomislavgradu".
Nakon što su zajedno s pripadnicima Bojne Zrinski zaustavili napredovanje srpskog oklopa miniravši cestu iz smjera Kupresa, odlaze na livanjsku bojišnicu gdje sudjeluju u zaustavljanju napada prema Livnu iz smjera Glamočkog polja.
Uslijedio je povratak u Zadar, gdje Meho obučava suborce za ratne zadatke koji su bili pred njima. Oni prvi uslijedili su već u siječnju 1993. godine kada u operaciji "Maslenica" hrvatske snage kreću u oslobađanje zadarskog zaleđa. U njoj je Nenad Matak predvodio borbenu skupinu Bojne Kralj Tomislav koja između ostaloga sudjeluje u oslobađanju Smokovića, Škabrnje i Zemunika. U knjizi "Operacija Maslenica - sjećanja sudionika" Tomislav Šulj piše:
uvijek je išao prvi
"Iako je riječ praktično o vodu - 20-ak vojnika, pripadnici te postrojbe često se spominju u osvrtima na borbe u kojima se oslobađalo neposredno zadarsko zaleđe. Zapovjednici i vojnici drugih postrojbi, posebno oni iz Bojne Zrinski često spominju njihovog zapovjednika na terenu Nenada Mataka – Mehu."
U sjećanjima Mehinih suboraca još je uvijek živa slika ovog heroja, a jedan od njih prisjetio se:
"Bio je najveći fajter i autoritet na ovim prostorima. On nam je bio idol. On ne samo da je imao lavlje srce na terenu, nego je on imao toliku ljubav prema nama. Tako sam ja spavao na krevetu, a on na podu, iako je on bio zapovjednik".
Neustrašivog ratnika i zapovjednika koji je uvijek išao prvi, spomenuo se i njegov brat i suborac Ivan Matak idućim riječima:
"Nisam mogao prepoznati svog brata do rata - u ratu. On je bio vrlo samozatajan, čak se bojao mraka. Ali nakon početka rata, u jednu godinu je postao odrastao čovjek. Kao da je netko na brzinu u njega akumulirao dvadeset godina. Postao je vođa. Danas ljudi, odrasli ljudi, kada se sjećaju kako je moj Neno oslobađao Smoković i druga naselja plaču".
Iako ranjen, sa svojim suborcima ostao je do kraja operacije ‘Maslenica‘, a tek onda zatražio liječničku pomoć. Nakon kraćeg oporavka vratio se na bojište. Na Velebitu, u području Račabuša, bojnik Nenad Matak Meho stradao je od mine položivši svoj život na oltar Domovine na planini koju je iznimno volio. Suborci svjedoče kako je često govorio: "Ako ginem, neka ginem tamo."
U zadarskom naselju Plovanija u kojem je živio, u spomen na ovog heroja Domovinskog rata, jedna ulica nosi njegovo ime, a na njegovu žrtvu podsjeća i spomen ploča na trafostanici u središtu naselja. Posthumno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom za junačka djela.