Kako je izgledalo služenje vojnog roka u JNA vjerno su u "Karauli" prikazali Tomić & Grlić, pa zasluženo pobrali lovorike struke i publike. Stvarno, malo se tu što ima dodati. Baš kao što je to Ante lijepo opisao, sve se smjenjivalo nekim ustaljenim redoslijedom: od "ustaj, vojsko" do spuštanja zastave, prvo bi nam ispirali mozak vanjskim i unutarnjim neprijateljima i skupljanjem "pikavaca" po pisti, a mi bismo im onda uzvraćali šegom i zajebancijom. I tako punih godinu dana.
Stariji od mene odradili su vojni rok od petnaest mjeseci i više, a kad je JNA prešla na tamnu stranu povijesti i u ratu "popušila" od HV-a, mladi hrvatski regruti navališe na civilni rok ko prasad na sirutku.
Kad je njih dvije trećine umjesto rukovanja prvom hrvatskom strojnicom izabralo guljenje ličkog krumpira i sjeckanje ogulinskog kupusa, netko pametan u vlasti shvatio je da je "momčenju" u vojarnama došao kraj. Od tada su vojnici samo profesionalci. Ratnici za novac.
Je li onda to služenje vojske u onoj i u ovoj državi bilo puko traćenje vremena? Nema tu jednoznačnog odgovora. Za mnoge jest, za mene, eto, nije bilo. Kad sam kao prištavi mulčić s Bačvica katapultiran u Makedoniju, u Kičevo, VP 5380, nedaleko od granice s Albanijom, prvi sam se put na duže vrijeme našao daleko od kuće bez "mamanja" i "tatanja".
Moje iskustvo razvodnika u auto jedinici, gdje sam bio instruktor vožnje mnogima, a nerijetki su od njih, poput Albanaca i Mađara, jedva razumjeli "naški", nezaboravno je. Pokazivanje vožnje "na mote" i bez duplih komandi na TAM-u 150 toliko je puta moglo završiti kobno.
Kako je bilo drugima na minus dvadeset na straži, tako mi je bilo i samom: gradski i seoski momčići, oni iz boljih i lošije situiranih obitelji, oblačenjem sivomaslinaste uniforme bili su dovođeni u istu ravan. I to je, zapravo, moje najbolje iskustvo iz vojske. Ona je poništavala materijalne, statusne i obrazovne razlike, pa su na istom poligonu vježbali direktorov i radnički sin, oni sa samo osnovnom školom i studenti pred diplomom.
Najmanje što sam u toj vojsci naučio jest vojna doktrina i snalaženje u situacijama NNNI iliti ništa nas ne smije iznenaditi. To se pretvaralo u sprdačinu. Sumnjam da su "atomski slijeva" i "atomski zdesna" ikomu u posljednjem ratu spasili glavu. Nisam, dakle, postao Rambo, ali sam očvrsnuo. Prvi put sam samostalno rješavao svoje probleme. A u mom slučaju ih je bilo. I to prilično ozbiljnih!
Jednom sam tako mogao završiti i onkraj brave jer su me optužili za ruganje državnom stijegu pa poslali na raport najvišem po činu u "komandi mesta". Jest da mi se bilo "stislo", ali nisam mijaukao i cijukao svojima doma, već se svim silama branio od suludih optužbi koje su mi bile pakirane i zbog kojih sam u dosta pipavoj društveno političkoj situaciji mogao biti izveden pred lice (ne)pravde.
To je prvi "bombaški proces" koji sam dobio, tako da kad me danas kojekakvi tipovi vuku po sudovima zbog napisanog u "Slobodnoj", to mi dođe kao slatka vodica.
Jesmo li i mi onda bili nešto kao "brothers in Arms"? Iskreno, moja generacija baš i ne. "Decembarci" iz osamdeset i devete posljednji su naraštaj vojnika koji će praktički izmaknuti građanskom ratu. Oni koji su stigli tek koji mjesec poslije, živu glavu će spašavati bijegom iz JNA na sve moguće načine.
Premda smo već bili svaki u svom toru, jer se s prvim barikadama u okolici Knina slutio kraj Jugoslavije, mržnje između nas od Gevgelije do Triglava nije bilo. Ako nas je politika i počela dijeliti, a jest, jer smo mi iz Hrvatske i Slovenije mahom bili za odcjepljenje od Juge, a ostali za ostanak SFRJ na životu, spajala nas je generacijska vibra, kao i činjenica da su se djeca našla sama daleko od kuće.
A ova današnja su nam uz nogavicu i do tridesete. Nisam siguran treba li uskrsnuti vojni rok u bilo kakvom obliku, ali činjenica da se većina iz generacije Z, rođena od 1995. do 2005., ne može ni na stablo uzverati, da‘ mi mislit‘, kako onda, ne daj Bože, "računati na njih"?