Ovih se dana u grupi Velika škrtica na društvenim mrežama razvila zanimljiva diskusija - treba li ili ne treba po zakonu na prehrambene proizvode navoditi imena proizvođača? Većina članova tvrdila je da treba, no nije bilo jasno kako se to onda na policama domaćih trgovina nalaze proizvodi na kojima ova informacija nedostaje, jesu li oni u prekršaju i treba li zbog toga možda obavijestiti Državni inspektorat. Pojavile su i se i neke fotografije konkretnih proizvoda - recimo, jedne čokolade na kojoj se isključivo navodi naziv uvoznika i distributera za Hrvatsku, ali ne i subjekta koji je proizvod napravio.
Ovo je česta pojava i na proizvodima robnih marki - često se navodi samo informacija o subjektu koji proizvod stavlja na tržište, ali ne i onome tko ga je proizveo, što je mnogima prilično neobično.
Kako bi razjasnili ovu situaciju, novinarka Jutarnjeg lista obratila se Ministarstvu poljoprivrede da riješi dilemu.
Pitala je postoji li obveza navođenja proizvođača na prehrambenim artiklima, kakva su ovdje pravila, postoje li neke iznimke te, ako postoje, koje?
Prvo je bitno napomenuti da se obveza navođenja naziva proizvođača razlikuje ovisno o tome je li riječ o zapakiranoj ili nezapakiranoj hrani.
Kad je u pitanju zapakirana hrana, ovdje, neočekivano, nema obveze navođenja naziva proizvođača, nego treba navoditi naziv isključivo onog poslovnog subjekta koji je odgovoran za informacije o hrani.
"Prema važećim propisima o informiranju potrošača o hrani, na etiketi pretpakirane hrane mora biti navedeno ime ili naziv i adresa jednog subjekta u poslovanju s hranom odgovornog za informacije o hrani, a koji mora osigurati prisutnost i točnost informacija o hrani u skladu s primjenjivim propisima o informacijama o hrani i zahtjevima odgovarajućih nacionalnih propisa. Ukoliko se navodi više subjekata u poslovanju s hranom mora biti razvidno koji od njih je subjekt u poslovanju s hranom odgovoran za informacije o hrani", stoji u odgovoru Ministarstva, koje navodi da subjekt odgovoran za informacije može biti proizvođač, što je najčešće i slučaj, ali može biti i onaj tko hranu pakira ili distribuira.
Pritom, taj odgovorni subjekt mora imati sjedište u jednoj od zemalja EU, a zanimljivo je i pravilo u vezi s hranom koja je proizvedena u nekoj od trećih zemalja. U tom se slučaju na paketu ne navodi subjekt s adresom iz tih zemalja, nego uvoznik za EU s adresom unutar Unije, što zapravo znači da potrošač prilikom kupovine hrane proizvedene izvan EU nema nužno informaciju o tome odakle ta hrana dolazi.
Obavezni alergeni
Zanimljivo je i sljedeće - ispred naziva odgovornog subjekta u poslovanju s hranom ne mora se navoditi je li riječ o proizvođaču ili onome tko hranu stavlja na tržište, nego se ta informacija pruža na dobrovoljnoj osnovi, u skladu s praksama poštenog informiranja. Kad je u pitanju pakirana hrana, obavezne informacije na ambalaži su naziv hrane i popis sastojaka, alergeni, neto količina i rok trajanja, a nema obveze čak niti navođenja zemlje podrijetla, izuzev za točno određene vrste namirnica (meso, riba, svježe voće i povrće, jaja, maslinovo ulje, med i slično) te u situacijama u kojima bi ispuštanje ovog podatka potrošača moglo dovesti u zabludu.
S druge strane, kad je pak u pitanju nezapakirana hrana ili ona hrana koja se pakira pred potrošačem, ovdje pravila kažu da je navođenje naziva proizvođača obavezno, a obavezna su i zemlja podrijetla, naziv i alergeni te rok trajanja.
Iako je označavanje hrane jedno od najsloženijih zakonski uređenih područja, ipak nam se čini kako stvarnost sugerira suprotno, barem kad u obzir uzmemo činjenicu da navođenje naziva proizvođača, a u velikom broju slučajeva i zemlje podrijetla, nije obavezno.
Možda bi se ovdje za potrošače ipak moglo napraviti i malo više...
