StoryEditor
HrvatskaProšlo savršeno vrijeme

Ivica Ivanišević: Živimo u vremenu u kojem nikada nije bilo lakše osramotiti se

4. svibnja 2021. - 09:25
AFP

Reputaciji svakog čovjeka najveći su neprijatelji tri A: adolescencija, alkohol i afekt. U nježnoj dobi, dok u nama divljaju hormonalne ciklone, skloni smo biranju prečica, odlučujemo strastveno i na mah, ne mareći za to s kakvim ćemo se posljedicama kasnije morati suočiti.

Od naše djetinje nesigurnosti veća je samo naša potreba da je prikrijemo, pa se pravimo čvršćima, grubljima, sirovijima, ukratko, odraslijima nego što jesmo. Naivni smo (i zadugo ćemo to ostati), ali svoju lakovjernost ne bismo priznali ni pod najgorim mukama.

Konačno, naše krivo čitanje situacija u kojima se znamo naći ide ruku pod ruku sa strahom da ćemo u očima drugih ljudi, osobito naših vršnjaka, ispasti balavi i smiješni, zbog čega se trudimo – a nažalost, u tome i uspijevamo – biti prčeviti, hodamo uvijek podignutog garda, orni za sukobljavanje oko sasvim sporednih stvari. I tu nema pomoći.

Neke životne lekcije ne mogu se naučiti iz knjiga niti na predavanjima, njih ni najpametniji u generaciji nisu kadri usvojiti slušajući savjete iskusnijih. Treba naprosto pogriješiti dovoljno puta. Koliko? To je teško precizno izmjeriti, recimo tek da svako čeljade na kraju toga procesa mora biti kadro bez teškoća savladati najdulji put; naime, onaj koji vodi iz dupeta u glavu.

Neželjeni smjer

Nevolja je u tome što neke od tih grešaka mogu na dulje vrijeme odrediti naše živote, skrenuti ih u neželjenom smjeru s kojega se teško vratiti na stari kolosijek. Velika je nesreća dopustiti sebi da tako mlad zaribaš i dovedeš u pitanje vlastitu budućnost.

Zato je veoma važno ne bordižati kroz te delikatne godine sam samcat ili, još gore, okružen prijateljima koji se puno teže od tebe nose s kušnjama odrastanja i lakše se predaju zavodljivim koliko i opasnim izazovima.

U kolikoj je, pak, mjeri alkohol faktor rizika, to je, pretpostavljam, svima jasno, i zakletim trezvenjacima i onima koji su dobar dio dana uredno pošprucani. Potonjima je, vjerojatno, i jasnije, jer su dublje (i doslovno) umočeni u materiju.

Alkoholičar ne želi odustati od svog opasnog životnog stila ne zato što je glup pa ne može razumjeti bjelodanu činjenicu da će jednoga dana izbljuvati vlastita jetra, nego zato što si ne može pomoći, jer ga žeđ uvijek nadjača.

No, i on vrlo dobro zna da će nakon što popije piće, dva, tri ili osam – kako je već tko baždaren – postati ranjiviji i nesvjestan opasnosti koje ga vrebaju. Najveći problem s alkoholom jest u njegovom najprivlačnijem svojstvu – on omamljuje. Sasvim malo i blago, ako ste se počastili čašom vina, ili temeljito i do kraja, ako ste strusili bocu neke rakijetine.

Odrediti točku na kojoj se pijuckanje pretvara u lokanje nije moguće, jer još uvijek nije ustanovljen SI sustav zadužen za valjano kalibriranje vrijednosti koje se uzajamno prepliću i prožimaju, a bitno, možda čak i presudno, ovise o individualnim predispozicijama.

Zdrav razum kaže nam kako su najteži slučajevi onih koji ne cugaju u društvu, kojima alkohol nije socijalizacijski ključ, nego loču podalje od svijeta, sami u svoja četiri zida. Da, nema sumnje da su, klinički gledano, dotični u najvećoj gabuli, no treba reći i to kako njihov izbor diskretnog cuganja ima i jednu neizmjerno korisnu prednost.

Oni se, naime, ne moraju plašiti da će mrtvi pijani izgovoriti ili učiniti neku glupost koja će se potom u formi popularnog trača brzinom šumskog požara raširiti gradom ili državom i na dulje vrijeme doprinijeti upropaštavanju njihova ugleda.

S druge strane, svaki društveni alkos, koji preferira prazniti boce u zajedništvu sa sebi sličnima, mora računati s lijepim izgledima da će jednoga dana, možda baš večeras, napraviti tešku svinjariju pred očima nekoliko (ili puno) ljudi. Naravno, i toj prijetnji odgovoran alkos (ako je takav uopće i teorijski moguć) može doskočiti biranjem adekvatnog društva i lokacije.

Jer, nije svejedno piješ li (i posljedično luduješ) u društvu iskrenih, skrupuloznih prijatelja i pred nosom diskretna konobara ili to činiš okružen vucibatinama koji jedva čekaju priliku da ti napakoste.

Diskretne analogne sprave

Konačno, da afekt može ozbiljno, koji put i nepovratno, razoriti reputaciju nekog čovjeka, razumljivo je i notornim budalama. Kad se emocije uzburkaju i dosegnu točku vrenja, a glava postane nalik ekspres loncu čiji se pritisak više ničim ne da obuzdati, ajme i kuku.

U takvim slučajevima u pravilu stradavaju obje strane: i onaj tko se našao na meti tuđeg bijesa i bjesomučnik sâm, koji se ishitrenom, naglom i nekontroliranom reakcijom (u rasponu od izgovaranja teških riječi do nanošenja teških tjelesnih ozljeda) može temeljito iskompromitirati. Stanja koja se u popularnom žargonu opisuju kao ispaljenje ili pucanje teško je prevenirati, jer razlozi za uzrujavanje u pravilu iskrsavaju mimo naše volje i očekivanja.

U takvim prilikama treba se samo nadati da nas je ludilo spopalo na sigurnoj (vremenskoj i prostornoj) distanci od drugih ljudi te da ćemo se uspjeti pribrati prije nego što dođemo u njihovu blizinu i uradimo nešto glupo, neoprostivo i konačno.

Adolescencija, alkohol i afekt vrebali su na čovjeka od prapočetaka civilizacije do naših dana. Zadnjih godina prilike su se, međutim, dramatično zaoštrile. Budalaštine koje su ljudi nekoć činili zato što su mladi, namočeni ili revoltirani i dalje se događaju, samo ne više isključivo u fizičkom (dakle, ograničenom) prostoru, nego ponajprije u virtualnom svemiru koji nema ni kraja ni konca.

Šmrkavci iscrpljeni hormonskom ognjicom, veseljaci okrijepljeni bocunima vina i uzrujani ljudi koji su u jednoj nanosekundi odlučili učiniti nešto nečuveno, ovih se dana manje blamiraju u birtijama, na zidićima, ispred samoposluga, po ulicama i trgovima, a kudikamo više po društvenim mrežama.

Taj izbor nije baš najmudriji, jer jednom tako posijana budalaština dalje se može širiti neovisno, vrlo često i suprotno volji onoga tko ju je plasirao, ostajući dovijeka zabilježena na trajnu sramotu svoga nevoljnog autora koji je u međuvremenu odrastao, otrijeznio se ili smirio.

U ona stara dobra – dakle, prošla savršena – vremena, našu reputaciju nije ugrožavala tehnika. Analogne sprave kojima smo se služili čuvale su našu privatnost i intimu. Koju je bum digitalnih čudesa bezdušno izložio javnosti ka lindrave, mendane mudante na tiramoli.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. svibanj 2021 11:11