Ne curi! Glavni državni odvjetnik, uvaženi gospodin Ivan Turudić, čovjek bez mrlje u karijeri čuvara hrvatskog i svih sličnih prava, jasno je u petak dao do znanja kako Državno odvjetništvo Republike Hrvatske časno obavlja svoj posao i kako su optužbe da iz DORH-a informacije cure kao iz pokvarenog bojlera tek insinuacije oporbenih čelnika, koji u svom crnom jadu i nemoći nemaju što drugo nego HDZ-u zavidjeti na članstvu tako golemom da je sasvim logično što veliku većinu pohapšenih političara i dužnosnika čine upravo oni sami.
Uostalom, ako je već HDZ stvorio Hrvatsku, a jest, onda nema ničeg normalnijeg da u toj istoj Hrvatskoj predvodnici političke pljačke, gospodarskog kriminala i društvene korupcije budu članovi HDZ-a. Nikog drugog na vlasti naprosto nema.
Svakome prema zaslugama. Stoga, ako i curi, a ne curi, ničeg lošeg u tom curenju nema. Zar ne bi, uostalom, bilo logično i opravdano da stvoritelji nezavisne države Hrvatske budu obaviješteni o terminu vlastitoga hapšenja. Da se imaju vremena snaći. I pripremiti obranu. Dokaze. Svjedoke. Kufere.
No, s obzirom da ne curi, a ne curi, onda sve ovo o čemu danas pričamo nema smisla. Loš je to humor, baš kao što je i Nikola Grmoja loš političar. Poslužio je svrsi kad je trebalo, a sve ostalo što od njega sada čujemo tek je puhanje u zaštopanu trubu. Pištanje.
Neopravdana sumnja
Grmoja je kao predsjednik saborskog Odbora za pravosuđe sazvao sjednicu tog tijela kako bi ukazao na činjenicu da su Josip Škorić, sada već bivši predsjednik Uprave Hrvatskih cesta, i Josip Šarić, sada već bivši saborski zastupnik, dali ostavke samo nekoliko dana nego prije nego će biti uhapšeni u akciji USKOK-a, državne institucije koja istražuje organizirani kriminal i po čijem se nalogu već neko vrijeme hapse HDZ-ovci diljem zemlje.
Grmoja je izrazio sumnju, blago rečeno, u Škorićev i Šarićev motiv davanja ostavke te je upro prstom u DORH iz kojeg, nedvosmisleno je poručio, cure informacije prema po(uz)danicima Andreja Plenkovića kojima se sprema vožnja u lisičinama. A Andrej Plenković to ne voli. Da HDZ-ovce na funkcijama vozaju u lisičinama. Nema tu poetske pravde. Tek iživljavanje na najboljim kćerima i sinovima njegova netom izbavljena naroda.
Grmoja, naravno, o tome nema pojma. Kao što nemaju pojma ni svi ostali koji su zbrojili dva plus dva i dobili četiri. Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, naime, odbacio je sumnje u curenje informacija iz DORH-a.
– Ne curi! – rekao je i otišao.
Josip Škorić, ukratko, nije znao što mu se sprema prije nego su 21. rujna po njega došli ljudi u crnom. Kako bi mu izbrisali sjećanje. Jednako tako o sebi kao korumpiranom političaru ništa nije znao ni Josip Šarić. Došli su i odveli ga na njegovo golemo zaprepaštenje.
Kad su mu pozvonili na vrata napravio je facu poput Luke Modrića kad je onomad, žmirkajući okicama poput napuštena kučeta, lažno svjedočio kako nema nikakvih saznanja o kriminalu u kojem je ne samo sudjelovao, nego ga je i omogućio.
To što su obojica uvaženih HDZ-ovaca, i Škorić i Šarić, dali ostavke samo nekoliko dana prije hapšenja nikakve veze sa samim hapšenjem nije imalo. Turudić je to jasno kazao.
Loši primjeri
DORH je čist kao suza. Ne curi! Kao što nije curilo ni kad je Ivo Sanader bio hapšen. Jer, gle, i on je dao ostavku sasvim slučajno prije hapšenja. A nije curilo ni kad je hapšen Nadan Vidošević. Jer, gle, on je sasvim slučajno prije hapšenja obavljao posljednje novčane transakcije, kupovao kuće po Nemiri, na primjer.
Nije curilo ni kad su braća Mamić hapšena. Njima je, da nastavimo sa slučajnostima, bilo omogućeno da skriju i sebe i novac. Neki su to u neznanju nazvali bijeg, iako bi puno preciznije, samo da je curilo, bilo reći da su čelnici Dinama nakon pljačke čitavog HDZ-ova nogometa dobili priliku na časni uzmak. I na povlačenje na pričuvni položaj.
Srećom, nije curilo. Jer, da curi ne bi valjalo. O Hrvatskoj bismo govorili kao o neuspjeloj državi. Ali uspjelom projektu. Po mjeri bande koja ju je pljačkala, pljačka i pljačkat će.
