Sivi je zimski dan u Zagrebu, a kiša neumorno pada dok se ulicom penjemo prema pučkoj kuhinji Doma sv. Antuna na Svetom Duhu. Voda se slijeva niz limene krovove, pa natapa poveću hrpu smeća i kartonskih kutija u blizini. Niz ulicu, iza njih, teku prljavi potoci.
U kuhinji nas dočekuju kuharice i volonteri. Nasmijani su, dobro raspoloženi. Podne će, kreće podjela besplatnog ručka za njihove štićenike. Neki od njih beskućnici, a neki unatoč krovu nad glavom nemaju za ono osnovno - hranu na stolu.
Pričamo s volonterima, žalimo se na vrijeme, ali jedna od njih odmah nas ispravlja.
- Svaki dan je lijep kada možeš pomoći onima koji su nesretniji od tebe, kaže. Ispred kuhinje formira se red. Umirovljenice u šarenim jaknama s kolicima punim plastičnih boca, starci u dronjcima, ali i neki u urednoj, čistoj modernoj odjeći, za koje nikad ne bi posumnjali da im treba pomoć, piše Jutarnji list.
Među njima u redu je i Vlado Vojniković. On i supruga već dvije godine dolaze u pučku kuhinju.
- Vrijeme je zaista užas, trebala je doći i moja gospođa, ali joj se nije dalo dolaziti po ovoj kiši. Ja sam obećao fra Vladimiru Vidoviću da ću se pojaviti, on je puno toga napravio za mene pa bih došao i da padaju sjekire, a ne ovo malo vode", započeo je Vlado naš razgovor. Od proloma oblaka bježimo u zagrijanu blagovaonicu, a Vlado odmah kreće prepričavati svoj život.
Preživjeti sa sto eura
- Pekar sam po struci, radio sam u tvornici kolača Klara i tamo mi je bilo sjajno. Stekao sam puno prijatelja, neka poznanstva održavam i danas, a nekih ljudi na žalost više nema. Uvijek je sve mirisalo na kolače i na čokoladu", prisjeća se boljih dana šezdesetosmogodišnji Vlado.
Kako kaže, sada mu je jedanaesta godina od kako se umirovio, a prvo je primao invalidsku mirovinu jer je nastradao u prometnoj nesreći nakon koje su ga morali prebaciti na lakši posao. Nakon napunjenih 65 godina dodijeljena mu je starosna mirovina koja je manja. Od spomenute mirovine ne ostane mu gotovo ništa jer je vjerujući prijatelju na sebe preuzeo teret tuđeg kredita.
- Prijatelj me zamolio da mu budem jamac za kredit, zajedno smo išli u školu pa sam mislio ‘Ajde, može, pomoći ću mu‘. Platio je na početku dvije ili tri rate i to je bilo to, a kasnije su meni kući počele stizati opomene i sad je teret na meni, inače sigurno ne bih dolazio ovdje, prepričava nam.
Vlado prima mirovinu od 347 eura i nešto sitno centi, a rata kredita mu iznosi oko 80 eura, plaća ga već tri, a do kraja mu je ostalo još šest godina. On i gospođa, koju nije htio imenovati, žive kao podstanari u bratovoj kući u mjestu Lipnica nedaleko od Zagreba. Druge obitelji nemaju. Kada plate režije, struju i komunalije, ostane im oko 100 eura za život, što im nikako nije dovoljno.
- Imam kolegicu u banki i ona mi je puno pomogla kad su krenuli problemi s kreditom. Poručila mi je da odem na Finu i napravim zaštićeni račun. Poslušao sam je i učinio tako, sad mi skidaju novce od penzije, ali na svu sreću ne sve, rekao je. Kako nam je ispričao prije useljenja kod mame pa zatim brata također je živio kao podstanar u Loborovom.
‘Sramota je krasti, a ne tražiti pomoć‘
- Dolje nije bilo niti vode, niti kupaonice niti pravoga WC-a. Morali smo nositi i grijati vodu kako bi se kupali, a gazda je bio kako da to kažem - gulikoža, priznaje Vlado.
Ističe kako nema drugi način financiranja, iako je pokušavao je raditi poslove za druge, no oni mu ih nikad ne bi platili, ili bi mu govorili da se vrati sutra i tako u krug. Priznaje da pomoć od države nikad nije tražio jer misli da ona pomaže bogatima da zgrnu samo još više novca, a ne brine se za siromašne. U pučku kuhinju su ga poslali prijatelji.
- Nije mi bilo teško odlučiti se za pučku kuhinju, došao sam vidjeti je li tako dobro kako pričaju prijatelji i zaista jest. Zahvalan sam ovim ljudima ovdje i dragom Bogu. Prvi put mi je bilo malo neobično, a nekad vidim da ovdje dolaze i sređena gospoda pa ni mene nije bilo sram. Sramota je krasti, a ne tražiti pomoć, govori Vlado.
Kuhinja ima raznih korisnika, a proces dobivanja hrane je vrlo jednostavan i brz, uz uvijek nasmijane i raspoložene kuharice te volontere.
- Staneš u red i čekaš svoju porciju. Neki jedu ovdje u blagovaonici, neki hranu nose kući. Imamo pravo na jedan obrok, dobije se dosta hrane pa si to rasporedimo za cijeli dan. Obroci su uvijek kuhani i topli, nema dana, a da nema mesa, ima voća i povrća, opisao je Vlado. Drugu hranu, osim koju dobije ovdje, ne kupuje.
Ljetovanje na cresu
Pučka kuhinja spada u karitativnu djelatnost franjevaca na Svetom Duhu, a oni su Vladi i njegovoj gospođi, uz svakodnevne tople obroke, omogućili i odlazak na ljetovanje.
- Od fratara je Vincek zapisivao za ljetovanje one koji su slabijeg imovinskog stanja. Bilo nam je super, hrana je bila super, kupali smo se, odmarali i spavali, samo smo za sobom morali sve očistiti. Bili smo na otoku Cresu, tamo Dom sv. Antun ima odmaralište za svoje studente, a kad je slobodno, idemo mi svake godine po osam ili devet dana, rekao je Vlado.
Uz topli obrok i razne namirnice koje korisnici dobivaju svakim danom osim nedjeljom pučka je kuhinja mnogima postala mjesto za druženje i sklapanje novih prijateljstava.
- Imam puno prijatelja s kojima se družim, pričamo o sportu, ne pričamo o našim brigama jer svi imamo relativno iste probleme. Ovdje su ljudi većinom svi dobri, smiješi se Vlado.
- Da nema ove pučke kuhinje, ja ne znam što bi bilo, meni je ovo spas, ne samo meni nego i mnogim drugima", kaže na kraju, piše Jutarnji list.
