Što prolazi kroz glavu osuđenika na smrt u trenucima pred izvršenje kazne – pitanje je koje će pasti na pamet barem jednom u životu ogromnoj većini ljudi koji teško mogu i zamisliti iskustvo stajanja pred vješalima ili streljačkim vodom, ili čekanja da otrov iz injekcije počne djelovati. Kada bi razgovor s pokojnicima bio moguć, Ricky Ray Rector, Afroamerikanac pogubljen 1992. godine, bio bi najgori mogući izbor za pokušaj odgovora na takvo pitanje jer ni u trenutku kad mu je krvotokom prostrujila smrtonosna doza pravde nije bio svjestan što ga slijedi.
Rector, rođen 1950. godine u gradu Conwayu u saveznoj državi Arkansas, osuđen je na smrt zbog dvostrukog ubojstva. Iako nije uspio nanizati veliki broj žrtava poput Gacyja i Bundyja, okolnosti njegovih ubojstava i njegove smrti čine ovaj slučaj čine podjednako okrutnim. Ovo je njegova priča.
Od ranog djetinjstva bio je asocijalan, u školi su ga smatrali čudakom, a učenje mu je išlo jako teško. Kao odrasla osoba nije popravio svoje socijalne vještine, ali je sve više na vidjelo izbijala njegova agresivna priroda. Do 1981. godine, kada je kao 31-godišnjak postao ubojica, stekao je reputaciju opasnog tipa kojem nisu strane sitne pljačke i nasilno ponašanje.
U noći koja nije davala naznake tragičnosti, Rector je krenuo prema noćnom klubu. Na ulazu u klub je zaustavljen jer nije imao 3 dolara koliko je koštala ulaznica. U naletu ubilačkog bijesa izvukao pištolj i počeo nasumice pucati po okupljenoj gomili ispred kluba. Rezultat pucnjave: ranjeno je dvoje ljudi a treća osoba, muškarac po imenu Arthur D. Criswell, je nažalost preminula od zadobivenih rana.
Nakon napada iracionalnog gnjeva, Rectora je obuzeo racionalni strah pa se dao u bijeg od policije. Nekoliko dana se uspješno krio, mijenjajući često mjesta boravka, dok ga majka i sestra nisu nagovorile da se preda. Na njihov nagovor, Rector se odlučio predati policiji, ali pod uvjetom da se preda konkretnom policajcu, svom poznaniku Bobu Martinu. Možda su na to utjecale majka i sestra jer su smatrale da će lice poznanika u policijskoj uniformi djelovati manje uznemiravajuće na Rectora.
Jadni Bob Martin je ulogu pregovarača odigrao posljednji put. Došao je u Rectorovu rodnu kuću i u društvu njegove majke i sestre čekao njegov dolazak i odvođenje u policijsku stanicu. Rector je iz neobjašnjivih razloga, nakon što je došao u svoju rodnu kuću pucao dva puta u svog poznanika iz mladosti Boba Martina pogodivši ga u glavu. Zatim je izašao iz kuće i u dvorištu pokušao počiniti samoubojstvo pucajući si u glavu.
U bolnicu su tog dana primljena dva pacijenta s ranama u području glave. Jedan od njih je preživio. Gorkom ironijom sudbine, preživjela je osoba koja je skrivila oba slučaja. Međutim, za Rectora nije mogla važiti fraza koja se vezuje uz pacijente koji prežive bezizlazne operacije, “dobio je drugu priliku za život”. U ovom slučaju samo je Rectorov organizam dobio drugu priliku, njegovo tijelo je “depersonalizirano”. Pucanj, kojim je pokušao okončati vlastiti život, oštetio je u toj mjeri Rectorov mozak da je ostatak života proveo s najtežim oblikom mentalne hendikepiranosti.
Američki sud ga je osudio na smrt. Žalbe njegovih odvjetnika koje su se bazirale na mentalnom stanju njihovog branjenika, koji nije bio u stanju shvatiti da će nad njim biti izvršena smrtna kazna, odbijene su. Svoje pomilovanje je uskratio i guverner Arkansasa, budući predsjednik Bill Clinton. Kazna je, kao što je već naglašeno, izvršena smrtonosnom injekcijom. Rector je za posljednji obrok dobio odrezak, pohanu piletinu, gazirani sok i pitu od oraha. Zatvorskim čuvarima je promrmljao da pitu ostavlja “za kasnije”, ne shvaćajući da neće biti prilike za “kasnije”.