Četrdeset je godina taman okruglih da je Poljud u prosincu te 1983. bio epicentar uzbuđenja. Ono kad je Zlatko Vujović centrirao, a Ljubomir Radanović Bugarima zabio za 3:2 u 91. minuti (tada nije bilo sučeve nadoknade vremena) i da su nas kolektivno bacili u trans oduševljenja; na tribinama i pred malim ekranima. I da se Jugoslavija tim pogotkom i pobjedom plasirala na Euro ‘84. u Francusku.
Mladen Delić, naš slavni, nažalost pokojni Sinjanin, legenda televizije, zavikao je u eter iz sve sreće i na sav glas:
- Ljudi, ma je li to moguće!? Ludnica, šta je ovo...
Radanović je bio ta zlatna glava (stric mu Krsto iz Crne Gore držao je modni krojački salon u Splitu na Bačvicama u Bijankinijevoj ulici i bio omiljen brkajlija u kvartu i trudio se da mu nećak Ljuba dođe iz Partizana u Hajduk, zamalo je uspio, op. a.). Zoran Simović je prije toga (o)branio nemoguće, a Zlatko je taj koji je centrirao, naciljao Ljubinu glavu. Kažite nam, Zlatko, kako je to bilo? Možete li zamisliti da je četrdeset godina prošlo, pitamo pola sata starijeg brata Vujovića?
- Uf, nemojte mi ništa govorit, dani lete... Antologijska je bila utakmica, ljudima je ostalo to delićevsko ljudi moji, je li to moguće i svi to pamtimo, pa mislim da su se i mlađi o tome upoznali preko interneta, jer snimka je lako dostupna. I ja je pogledam često, prisjetim se... Sjećam se i dan danas...
Simke sve branio
Vi naravno, niste odmah čuli Mladena Delića, bili ste u terenu, akter povijesne akcije.
- Utakmice se, ruku na srce, ne sjećam u detalje, ali znam da je naš Simke (Hajdukov vratar Simović, op. a.) branio sve živo. Oni, tj. Bugari, trebali su nas dobit da se plasiraju na Euro, nama je također igrala samo pobjeda, a ako bude neodlučeno idu Velšani. Takva je to bila infarkt utakmica. I u zadnju minutu ulazimo sa 2:2. Gledam snimku danas i na ekranu vidim idu trojica Bugara na naš gol, a vratara nema. I onda iz kantuna televizije izlijeće Simović i brani jedan na jedan. Bugari se nisu dodavali, jedan je od njih bio sebičan i Simović je i to obranio, istrčao, odbio...
I onda kreće slavna akcija?
- E nije još, živo se sjećam, a i puno puta sam pregledavao. Još su jednom centrirali, Simović je i to pokupio, uhvatio u padu.
Na semaforu je svijetlilo 45:38, to Delić naglašava u prijenosu, 45:38, nema više vremena za bilo šta, jadikovao je, ponavljao, nema vremena. Sudačka nadoknada, da podsjetimo, bila je nepoznat pojam.
- Simović je obranio, uzeo balun i ispucao ga odmah. Da ga je zadržao sekundu ili mrvicu oklijevao, sudac (Španjolac Augusto Lamo Castillo, op. a.) bi sigurno odmah odsvirao kraj. Ovako je pustio još trenutak, krenula je akcija, balun je dobio Sulejman Halilović (ušao je umjesto Ivana Gudelja, op. a.) i proslijedio mi na lijevo krilo.
Pogledali ste?
- Ma kakvi, krenuo sam u sprint, pa se okrenuo, prebacio sam balun s lijeve na desnu nogu i samo sam mislio nemoj promašit centaršut. Nemoj falit, nikako nemoj falit, strujilo mi je kroz glavu.
Niste gađali?
- Ne, nikoga nisam gađao, nego samo da dobro zavrtim balun, da centaršut ne bude prejak, da ne ide daleko od branke i da ne pogodim u vratara. Gađao sam u prostor ne videći tko natrčava.
Naletio je Radanović...
- I nije bio sam, trojica su dolazila na balun, centaršut je na moju sreću bio dobro tempiran. Radanović je zabio za pobjedu i plasman na Europsko prvenstvo. U veselju smo trčali i bacali se čak izvan atletske staze. Bio je opći delirij i u publici. Neopisivo.
Od Hajduka u momčadi selektora Toze Veselinovića bili ste vi i brat Zoran, pa Gudelj, nesavladivi Simović i svakako Luka Peruzović koji je tada bio gazda obrane u jakom Anderlechtu.
- Sve ste nabrojili. Nego, ja bih se vratio na golove s burom, ono protiv Radničkog, nedavno ste pisali.
Jesmo i zauzeli smo se da vam Transfermarkt vrati golove što ih je uskratio, upisali su ih bratu Zoranu.
- Čitao sam, nego lako za to. Htio bih vam ispričati anegdotu kako je pao, mislim, drugi gol. Bila je orkanska bura, takva bura već godinama više nikad uopće ne puše u Splitu, barem je ja ne pamtim. Evo kako sam ja to sve doživio.
Drugi gol
Slušamo.
- Biće (trener Ate Mladinić op. a.) je uvijek govorio ako puše bura nema visokih baluna, nego sve po zemlji... Milenković je branio, bilo je to na donju branku prema semaforu i ja sam ga lipo volta da baci balun rukom prema livome beku.
Kako vam je uspjelo?
- Malo sam se povukao i gledao kao nezainteresirano prema istočnoj tribini. A zapravo gledam vratara priko oka.
Rekao bi Mladinić, periferni vid.
- E, baš tako, periferni pogled. Milenković je zamahnuo i bacio balun rukom, a ja se u taj čas dao u šprint. Očekivao sam da će dodat rukom i zatrčao sam se u prvi momenat, a balun je zastao od bure na po‘ puta, taman meni došao ka‘ na pjatu. Ako baci balun rukom, znao sam da je nastradao. Dao sam mu gol, a Milenković je onda poludio. Psovao je sve po spisku, slao u vražju mater i sebe i mene i buru. Skidao je rukavice, htio izaći s terena. A šta ću, nisam ga htio dalje voltavat, dovoljno sam ga prevario. I to je sport. Bilo mi je smišno kako je bacao rukavice i htio od bijesa napustit utakmicu. Nekako su ga ipak umirili.
Kakav bi bio razgovor s vama da ne oslikamo Hajdukov trenutak. Dakle?
- Ispalo je sve super, bod u Maksimiru je odličan, ne smije se gledat ni na igru, ni na to koliko smo puta, ako uopće jesmo, zapucali na branku.
Slažemo se, nego smo mislili na ukupni komentar polusezone?
- Jesenski prvaci smo i tome se nema šta dodat, to je sjajno! Izgubili smo neke bodove, doma poraženi od Istre i kod Gorice smo izgubili... Mogli smo pobić‘ 10 bodova, to je meni žaj, jer Dinamo nije bio ni blizu dobar, prodali su prave igrače i bio je momenat da im pobjegnemo. E sad, oni će se na zimu pojačat, imaju novac i od te Konferencijske lige i sve će učinit da Hajduk ne bude prvak i to treba znat na čemu si.
Imate li onda savjet?
- Hajduk ima dobru obranu, to je posloženo, a momčad je u Maksimiru pokazala i karakter, nije ustezala nogu, niti bježala od borbe i duela i to mi se sviđa. Fali napadač, to je sad ključno po meni. Ne može Livaja sve sam, bude i nervozan, jer mu nema tko kvalitetno pomoći. I ne smije na proljeće Hajduk dozvolit da izgubi od ovih ili onih u ligi. Svaka čast svakome, ali zna se šta su manje utakmice. E, tu nemamo pravo na kiks.
Napadač?
- Samo pravi. Treba uložit, koliko se može. Znam da pravi napadač košta, ali isplatit će se. Dinamo je ranjiv, ali ima novac i pojačat će se. Pa treba spremno parirati – pričao nam je Zlatko Vujović, "brži i od bure".