Nije on samo ponos svog oca Mladena i majke Draženke, nego cijele Vrgorske krajine. Riječ je o 32-godišnjem momku Nediljku Baraću "Buci" iz Tinova grada, koji je trbuhom za kruhom otišao u bijeli svijet, našao dobar posao u hotelu s pet zvjezdica, proputovao pola Europe, naučio nekoliko stranih jezika, upisao fakultet, došao do diplome psihoterapeuta, istrčao 160 km s trećim najboljim vremenom u Irskoj, dobio poziv za najteži ultramaraton na svijetu, grčki Spartathlon i pokorio ga. Kao jedan od pet Hrvata u povijesti kojima je to pošlo za rukom. Krenimo redom.
- Prvi dolazak u Irsku se dogodio u zimu 2013., nakon još jedne završene sezone u hotelskom radu s četiri zvjezdice. Strpljenje te ustrajnost po pitanju traženja posla dovelo me je do rada u renesansnom, povijesnom hotelu od 5 zvjezdica ‘‘Shelbourne‘‘. Iskustvo samo za sebe raditi u hotelu takvog kalibra te ujedno stjecanje znanja i vještine koje će biti i te kako od vrijednosti u budućnosti. Nakon par godina rada, stjecanja znanja te odlično savladanog engleskog jezika, našao sam se u situaciji gdje sam se odlučio za promjenu, i posla i mjesta života. Put me odveo u španjolsku prijestolnicu Madrid na godinu dana rada. Tu sam naučio španjolski jezik, a poznanstva su me odvela u Meksiko na 6 mjeseci. Zatim je odluka pala na ponovni povratak u Irsku. Nakon ponovnog povratka u ugostiteljstvo, donio sam odluku da 2019. godine upišem Fakultet i započnem studirati psihoterapiju i savjetodavanje, koju sam nedavno završio - ukratko nam je ovaj mladi Vrgorčanin napravio preslik svog života u posljednjem desetljeću, a ona tom putu pojavila se jedna velika „ljubav“, riječ je o trčanju.
- S trčanjem sam krenuo u glavnom gradu Španjolske, što iz znatiželje, što iz nezadovoljstva. Počeci su uvijek zanimljivi, ali nikada nisam mogao zamisliti gdje će me trčanje dovesti. U tih šest godina trčanja sam skupio desetke polumaratona i maratona, ali i ultramaratona. Dosta puta sam imao plasmana među prvih pet natjecatelja na kratkim i dugim stazama. Pred kraj 2022. godine, te cijela prošla godina bio je vremenski period gdje su rezultati počeli pričati za sebe. Na 50 milja „Eco Wicklow Trail“ sa završenim vremenom obaram prošlogodišnji rekord staze i završavam ponovno među pet najboljih, te nakon toga uz savjete prijatelja i trkača iz Vrgorca, prof. Ivana Klaričića prijavljujem se na Polojsku 100 km ultru - objašnjava nam Barać.
Međutim, sjajan rezultat na obalama Atlantskog oceana, u kišnom i živopisnom irskom okrugu Galway, donio je prekretnicu u životu, zaradio je pozivnicu za Spartathlon, mitski ultramaraton u dužini od 246 kilometara koji se održava krajem rujna svake godine, već četrdeset ljeta od 1983. godine.
- Prvo put sam tada istrčao 100 milja, odnosno 160 kilometara, a to je završilo s vremenom od 14 sati, 46 minuta i 10 sekundi. To je bilo dovoljno za drugo mjesto, a to je ujedno bilo treće najbrže vrijeme u povijesti utrke, gdje je prva osoba Stephen Murphy postavio neslužbeni rekord Irske na 100 milja. Završio sam rezultatom sat vremena bržim od očekivanog. Samim time sam dobio direktni plasman za Spartathlon, san svakog ultramaratonca - veli nam ovaj mladić.
Praktički nakon toga cijelo vrijeme se sprema za ovu mitsku utrku prijateljstva i mira, koja spada u jedan od najtežih ultramaratona na svijetu zbog teškog i neravnog terena, velikih temperaturnih oscilacija, prolaska kroz 75 checkpointa od kojih svaka točka ima vremenski limit. Dovoljno je reći da uglavnom trećina trkača koji krenu s cilja iz Atene dođe do kraja u Spartu, ispred kipa Leonida.
- Dan prije utrke prijatelj i kolega ultramaratonac prof. Ivan Klaričić Klaro stigao je u Grčku kako bi mi pomogao tijekom utrke na što sam mu iznimno zahvalan. No, ja sam prije toga tri dana imao prehladu i gripu, međutim to me nije „slomilo“. Odlučio sam nastupiti, to je jedinstvena prilika u životu, jer da bi dobili pozivnicu za ovaj ultramaraton, vi morate imati rezultate i norme. U sedam sati ujutro na startu, na Akropoli bilo je 395 trkača, bili su tu i moji prijatelji iz Irske. Pola puta sam prešao za 12 sati i 13 minuta po nemilosrdnim grčkim vrućinama po kojima se led za hlađenje otopi za minut‘. Do 100 milja ili 161 kilometar sam došao za 16 sati i 40 minuta s nekoliko dodatnih kilometara zbog krivog skretanja, tu sam prešao iznimno tešku planinsku etapu s 14 posto nagiba. Nakon tako dobro odrađenih 100 milija imate vremena da utrku završite čak i hodajući - objašnjava nam ovaj mladi ultramaratonac.
- No, to nije bio moj izbor, ipak sam se došao natjecati s najboljim svjetskim ultramaratoncima. Tada počmete navijati za svaku osobu koja prođe pored vas, bodrite jedni druge, jer tako gurate sebe i ostale trkače usput. Završio sam Spartathlon za 29 sati i 51 minutom, što je ukupno bilo 32 vrijeme. Istina, nije to vrijeme na kojem sam radio s trenerom Goranom Murićem, ali uzimajući sve u obzir, prihvatio sam ga s obje ruke. Jer je od 395 ultramaratonaca sa starta njih 193 stiglo do cilja. U povijesti ove utrke tek je oko 4.000 trkača završilo natjecanje, ja sam jedan od pet Hrvata kojem je to pošlo za rukom - otkriva nam Barać i prisjeća se kako je kao dijete od svog prof. Ivana Jelavića u školi slušao o drevnoj Sparti i Ateni, te ovoj utrci.
-Kao učenik u OŠ „Vrgorac“, čuo sam za Spartathlon od svog profesora Ivana Jelavića, jednog velikana hrvatskog trčanja i našeg sugrađanina, koji je pokušao istrčati ovaj ultramaraton. Moram reći kako ja i prof. Ivan Klaričić imamo veliko poštovanje prema njemu. Spartathlon je za mene jedno veliko životno i sportsko iskustvo, koje mi je pomoglo da spoznam sebe. To je jedinstveni duh, energije, priče, ljudskih granica, psihe... - zaključio je naš sugovornik.