Hoće - neće, gdje je - što se čeka. Bit će da je preskup, pa se cjenkaju, bit će da ga Bob Hanning mami da se vrati u Njemačku, ništa neće biti od toga. Svatko je tražio način ne bi li isprovocirao priču, čak je išlo do toga da su mnogi posumnjali u priču, proglasili je prevarom. A kako je rekao Tomo Židak ‘novine traju samo jedan dan, sutra više nema veze ono što piše danas‘. I evo, usprkos svemu i svačemu Dagur Sigurdsson je sletio na klupu Hrvatske - pišu Sportske novosti.
Čekajući raskid s Japancima i papire iz Tokija, malo se sakrio, ali cijelo je vrijeme pripremao svoj početak na klupi Hrvatske koji će uslijediti ubrzo u olimpijskim kvalifikacijama u Hannoveru. Nitko ni ne sluti koliko je posla već obavio, a stigao je odgovoriti i na naša pitanja, na čemu mu posebno hvala.
Dobri smo prijatelji
Je li rukomet od sportskih početaka bio vaše jedino opredjeljenje?
- Nije. Igrao sam rukomet i nogomet paralelno. Igrao za obje mlade reprezentacije Islanda i imam čak nekoliko utakmica za mladu nogometnu selekciju Islanda U17.
Sjećate li se svojih početaka, SP kojem je Island bio domaćin 1995. godine?
- Zapravo ne, znam samo da je to bilo malo prije SP-a‘95. Natjecanje koje Island želi brzo zaboraviti, jer nam nije išlo tako dobro. Igranje kod kuće može biti nekad jako nezgodno – namignuo je i nasmijao se.
Kakav kontakt imate s generacijom s kojom ste igrali u kojoj su bili Stefansson, Grimsson, Johanesson, Gunarsson, izbornik Adelsteinsson…?
- Imam jako dobar, svi smo i danas dobri prijatelji, mnogi od njih dolaze iz mog kluba Valura, pa ih tamo srećem najčešće na utakmicama. Olafur Stefansson, Patrekur Johanesson i ja smo jako dobri prijatelji i stalno smo u kontaktu.
Znate li Slavka Bambira, trenera i rukometaša koji je ostavio veliki rukometni trag na Islandu?
- Da, on je bio je legenda kad sam odrastao. Bio je rukometaš od glave do pete i gospodin koji je uvijek stigao odvojiti vrijeme za razgovor s mladim igračima iz bilo kojeg kluba.
Island je mala zemlja, nevjerojatnog sportskog potencijala. Rukomet je samo jedna od tih priča. Kako se stvara toliko sjajnih igrača i trenera na tako malom mjestu?
- To je pitanje koje sam već mnogo puta dobio u razgovorima i pitanje s pravim razlogom. Ovako - mali broj igrača, ali jaki sportski uzori i mentalitet autsajdera su stvari koje pokreću. Imamo sjajne klubove na Islandu koji primaju djecu od najranije dobi. Softver ABLER je učinio nevjerojatne stvari u organizaciji klubova, igrača i roditelja. To je velika snaga Islanda iz koje dolazi sve ovo o čemu govorimo.
Team je prijatelj od djetinjstva
Koje je vaše najveće rukometno iskustvo koje ste naučili na Islandu?
- Vaš tim je vaš prijatelj od djetinjstva, a najbolji igrači i najgori nisu važni sve dok svi igraju maksimalno.
Kakva iskustva su vam donijeli Austrija, Njemačka, Japan?
- Bila je privilegija raditi s tako velikim nacijama, različitih kultura i drugačijeg mentaliteta. Iz tog iskustva postaješ bolji. Radi se o stvaranju tima u svakom od tih slučajeva.
Kakva iskustva imate s hrvatskim igračima u vašim momčadima, posebno dok ste bili u Berlinu?
- Radio sam s puno hrvatskih igrača u Bregenzu i Berlinu. Volim njihov talent i čvrstinu. Mislim da su Island i Hrvatska u mnogo čemu slični u tom smislu.
Jasno je da ste s Japanom ostvarili najveći mogući doseg za njih, ali glavno je pitanje zašto Hrvatska?
- Želio sam izazov, avanturu i strast u svom životu i karijeri.
Gledali ste Euro, što se vidjeli u igri Hrvatske i smatrate li da nešto treba promijeniti ili nadograditi?
- Uvijek se radi o postizanju rezultata odmah, ali u isto vrijeme poduzimate male korake kako biste tim učinili zbijenijim i spremnijim za pobjedu. Puno je stvari koje dolaze do izražaja. Igrači koji se najbolje uklapaju također se okupljaju i čine tim jačim. Koja taktika odgovara tim igračima, to je važno pitanje. Mislim da je momčad igrala jako dobro na Euru kada su igrali dobro, ali i previše loše kada su imali loše periode. Dakle, previše uspona i padova. Moramo pokušati postići više stabilnosti.
Kako vidite današnji svjetski rukomet, te Hrvatsku i Island u tom okruženju?
- Današnji rukomet je uzbudljiv i zanimljiv, brz, agresivan. Nudi puno toga za vidjeti, ali vjerojatno previše utakmica za same igrače. Brzina je zanimljiva stvar i na mnogo načina treneri imaju drugačiji pristup načinu na koji koriste to u igri svoje momčadi. Po tome se stvari razlikuju.
Naslovi su uvijek najveći doseg, je li i kod vas taj slučaj ako pričamo o Njemačkoj i Füchse Berlinu?
- Naslovi su uvijek razlog za sreću, naravno da su naslovi važni, ali isto tako recimo za Japan bile su važne kvalifikacije za Olimpijske igre u Parizu 2024. godine. I vratili su se na OI nakon ‘88. To je nije naslov, ali je ogroman rezultat i nagrada svima za gotovo sedam godina rada – zaključio je Dagur Sigurdsson.