Od ponedjeljka do subote u francuskom Hyeresu pada odluka tko će predstavljati Hrvatsku u klasi ILCA 7 na Olimpijskim igrama u Parizu, zapravo u Marseilleu, gdje će se jedriti u svih deset olimpijskih klasa na 55. izdanju Semaine Olympique Française. Hoće li Hrvatsku po četvrti put predstavljati Tonči Stipanović, dvostruki srebrni olimpijac (Rio de Janeiro 2016. i Tokio 2021. godine), k tome još i 4. u Londonu 2012. godine ili njegov klupski kolega iz splitskog Mornara, Filip Jurišić?
Jurišić u ovu regatu ulazi s velikih devet bodova prednosti u odnosu na Stipanovića. Tri regate su određene kao kriterijske za plasman na Igre, lanjsko Svjetsko prvenstvo u Scheveningenu, pa ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u Adelaideu nakon kojih je 31-godišnji Hvaranin postao favorit za svoj debi na Olimpijskim igrama. On je u Scheveningenu završio na 22. mjestu, ali je u Adelaideu bio osmi, dok je Stipanović u Nizozemskoj bio na 21. mjestu, te u Australiji na 17. mjestu. Realno, oba su debelo podbacila na svjetskim prvenstvima, što se može pripisati pritisku jedrenja jedan protiv drugog, jer kad taj ulog nije bio u igri prošle godine na Europskom prvenstvu, tada je Stipanović bio zlatni (peti put u karijeri, čime je postao rekorder), a Jurišić srebrni s jednim bodom zaostatka.
Konkurentni za medalju
Opće je mišljenje da će – tko god ode na Igre – biti konkurentan u borbi za olimpijsku medalju. Takav je standard postavio sada već 37-godišnji Stipanović (plasira li se na Igre, tamo će otići s 38 godina) lansirajući hrvatsko jedrenje u sam svjetski vrh. Prije Stipanovića i fantastične posade u klasi 470, Šime Fantele i Igora Marenića, Hrvatska je dugo koketirala s medaljama na Olimpijskim igrama, a onda su se 2016. godine u dva dana dogodile – dvije. Srebro Stipanovića, koje je trebalo biti zlato da nije bilo nepravednih sudaca, a dan poslije i zlato Fantele i Marenića. Stipanović je i pet godina kasnije bio na pobjedničkom postolju, opet drugi (oba puta iza Australaca, Toma Burtona i Matta Wearna), ali tada s podvigom, jer se iz ničega vinuo do srebra.
Sada je situacija baš specifična, jer osim što je odlučujuća regata, ona bi mogla biti i posljednja u karijeri u klasi ILCA 7 za Stipanovića. On je već ranije donio odluku da će se oprostiti, dvojba je jedino Hyeres ili Olimpijske igre. Jurišića, naravno, to ne bi smjelo opterećivati. Nije baš da je on u cvijetu mladosti, pa ima još tko zna koliko vremena. Sada je u naponu snage i definitivno uvjeren da u Marseilleu može osvojiti medalju.
Kako se u cijeloj toj priči ponaša trofejni trener, ‘admiral hrvatskog olimpijskog jedrenja‘ Jozo Jakelić?
- Kao i do sada – odgovorit će kratko, bez želje da nešto doda na tu temu.
To, u prijevodu, znači neutralno. Maksimalno na raspolaganju Stipanoviću i Jurišiću, te – nemojmo zaboraviti – Pavlosu Kontidesu, hrvatskom zetu s Cipra, kojega je vodio do olimpijskog srebra u Londonu (prva i za sada jedina medalja Cipra na Olimpijskim igrama), dvije titule svjetskog prvaka, priznanja za najboljeg jedriličara svijeta… Najboljeg sportaša Cipra svih vremena, da ne zaboravimo dodati.
- Što god se dogodilo u Hyeresu – napomenuo je Jakelić – najvažnije je da nema nikakvih repova, da ostanemo isti kao što smo bili svih ovih godina.
I, ne trebate sumnjati, tako će biti.
Stipanović smiren
Tonči Stipanović je u miru sam sa sobom. Ali ako je Hyeres ‘last dance‘ najboljeg hrvatskog jedriličara svih vremena, osvajača jedanaest medalja na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, budite sigurni da će dati sve od sebe i pokušati napraviti preokret, te produžiti karijeru za još tri mjeseca. I ako prođe u Hyeresu, onda budite sigurni da će u Marseilleu biti jedan od favorita za olimpijsku medalju. Njemu bi bila treća, što niti jedan splitski olimpijac nema. I to je jedan od motiva. Definitivno.
- Razlika je devet bodova, loše sam jedrio na SP, odatle ta razlika. Miran sam s tom činjenicom, znam što moram napraviti. Bez ikakvih kalkulacija ući u regatu i odjedriti najbolje. Na posljednjoj regati na Palmi sam bio 14., a da nije bilo te glupe diskvalifikacije bio bih glatko u deset. U Hyeresu ćemo biti svi u jednoj grupi, 55, 60 jedriličara. Neće biti lagano. Filip će isto jedriti jako dobro, na to ne mogu utjecati. Osjećam se dobro, na Palmi sam vidio da mogu dobro jedriti.
Jesu li posljednji slabi rezultati obojice vezani za taj vaš dvoboj? Takav smo dojam stekli, jer nikada prije nije bilo tako.
- Sigurno nekim dijelom i to ima veze. Do sada je taj put do OI za mene bio dosta lakši. Normalno je i prirodno da mladi dolaze i da jedre dobro. Radimo skupa s istim trenerom, znamo svi kakve uspjehe Jozo ima, ne samo s nama nego i s Pavlosom.
Ako je utjeha, iza vas kad se oprostite, nešto će ostati. Neće nastupiti potop.
- To je najljepša priča od svega. Znamo da smo u Hrvatskoj imali olimpijske medalje u klasama koje više skoro ne postoje. U Mornaru guramo tu priču i nakon mene, pa i nakon Filipa. Uvijek smo govorili, tko god ode na Igre, bit će sigurno u borbi za medalje.
Hyeres je jedriličarski Wimbledon. Pedesetak kilometara od Marseillea, regata koju jedriličari najviše vole. Što očekivati?
- Od prvog dana ćemo jedriti finale, svi najbolji će biti u ovoj floti. Šest dana finala. Na Filipa ne mogu i ne smijem gledati, ne mogu ga čuvati, jer imam zaostatak i moram jedriti najbolje što mogu. Neće ni njemu biti do kalkulacija s obzirom na snagu svih jedriličara. To je sport, ovo je olimpijsko jedrenje, brutalno. Ja sam napravio pogrešku na SP. To je tako, koncentracija je samo na ovu regatu i vjerujem da mogu nadoknaditi razliku.
Činjenica je da bi mu ovo mogla biti posljednja regata.
- Prođe mi tu i tamo kroz glavu, sigurno neće biti lako. Svaki dan kad se dignem promislim da imam dva treninga dnevno i kako sve to uklopiti, a za desetak dana možda o tome neću morati misliti. Pokušavam što manje misliti o tome.
Jurišić i Tončijeva mirovina
Godinama je učio i napredovao jedreći uz najbolje. Uz Tončija Stipanovića i Pavlosa Kontidesa. Sada je uz bok njima, ravnopravan. I u prilici nastupiti na Olimpijskim igrama. Ne možete ni zamisliti koliko je posvećen tome. Na primjer, kad je Tonči osvajao medalju u Tokiju prije tri godine, Filip je bio u Marseilleu testirajući uvjete. Sada ima devet bodova više uoči posljednje kriterijske regate. Trebalo bi biti dovoljno, ali jedrenje je toliko nepredvidljivo da je najbolje šutjeti do posljednjeg dana.
- Te bodove, tu prednost gledam kao da je nemam. Moram jedriti najbolje što mogu. U Palmi nisam bio na svojoj razini, a u Hyeresu se želim vratiti u vrh. Moja prednost u odnosu na Tončija je želja, trudim se i borim godinama uz njega da budem bolji. Što će odlučiti? Jednako smo spremni, trenirali smo u jednakim uvjetima. Imam samopouzdanja i motivaciju.
Iako je i on već iskusan, na ovo te nitko ne može pripremiti. Što on misli koje će stvari presuditi?
- Bitni će biti uvjeti, što će koji dan donijeti, u pet dana svega bude. Teško je sada odgovoriti na to pitanje. Moj start će biti definitivno na ukupnu pobjedu, a kasnije ćemo vidjeti ovisno o situaciji. Trebat će biti mudar. U početku ću sigurno ići na pobjedu.
Svi su zabrinuti za trenera Jozu Jakelića i kako će on to preživjeti.
- Nije mu lako. Siguran sam da sva tri uživamo u ovome. Netko će ostati doma ovoga ljeta. Takav rad nam je donio sve ove medalje, nadamo se da će se nastaviti ta priča.
Opterećuje li Filipa pomisao da bi Tončija mogao poslati u mirovinu?
- To je nešto o čemu se mi zezamo. Ja mu želim lijepu mirovinu, ali idemo korak po korak. Kad završi regata u Hyeresu, bit ćemo svi skupa pametniji.