Kao što je smiren dok puca iz zračne puške s udaljenosti od 10 metara, tako je bio Miran Maričić (27) bio smiren dok smo razgovarali valjda samo 20 minuta nakon dodjele medalja na strelištu u Châteaurouxu. Prve na kojoj se vijorila hrvatska zastava. Slomio se, potpuno nenadano, nekoliko minuta kasnije nakon pitanje o tome kome posvećuje medalju. Sebi ili? Suze su odgodile odgovor. Pustili smo ga, koliko god mu je trebalo...
- Prije par dana sam rekao ženi Petri da ću ova medalja biti za nju, a onu na 50 metara ću posvetiti sinu koji se tek treba roditi u listopadu. Čekamo prvo dijete - odgovorio je uz nekoliko prekida. Potpuno razumljivo i prihvatljivo. Veliki je ovo bio ponedjeljak za obitelj Maričić, ali i hrvatsku streljačku obitelj. Četvrta olimpijska medalja za Hrvatsku iz ovoga sporta, prva muška ne računajući leteće mete. Ispred Bjelovarca koji je sada zakoračio u sportsku besmrtnost bili su samo svjetski rekorder i novi olimpijski pobjednik 19-godišnji Kinez Sheng Lihao koji je u finalu "upucao" olimpijski rekord te svjetski prvak iz Švedske Victor Lindgren (21 godina).
Učenik iznad učitelja
U hrvatskim okvirima učenik je nadmašio učenika. Petar Gorša (36) bio je uzor kasnije, pa i sada, mentor devet godina mlađem Maričiću koji je i dio Hrvatske vojske. Gorši su ovo pete Olimpijske igre, Maričiću drugi nastup. I kako život piše čudnovate priče Miran Maričić je prije Petra Gorše osvojio olimpijsku medalju.
Fascinantan dan na streljani oko tri sata udaljenoj od olimpijskog centra u Parizu. Streljači su na izdvojenoj lokaciji jer domaćini nisu htjeli trošiti novac na novi objekt, a Maričić neće nimalo žaliti jer - ima olimpijsko odličje! Kasnije smo saznali da je mir baš ono što mu je najviše trebalo. Novinarsko oko ne može vidjeti u kojem dijelu mete završava metak, ali iščekivanje rezultata je vrhunski napeto. Jasno, ako vas zanima kako će netko proći. Glazba cijelo vrijeme tiho svira jer pomaže strijelcima, pa je i ambijent zabavan. Počelo je s "Dancing in the Moonlight" nakon što je predsjednik MOO-a Thomas Bach zauzeo mjesto na tribini. Nastavilo se s "Hello". Bilo je na koncu i hrvatskog "plesa" i pozdrava, čestitki, zagrljaja... Visoko uzdignuta Maričićeva ruka nakon što su na crti ostala samo trojica, a odmah po završetku dugi i dupli zagrljaj s Goršom koji je zauzeo šesto mjesto.
Osim onih suza Maričić je cijeli medijski dio odradio smireno, kao što je bio na borilištu. Valjda je to "profesionalna deformacija". Kako drugačije da se ponaša strijelac koji nakon 9.7 pogodi "debelu" desetku,
- Ha, ha... to valjda samo tako izgledam. I dalje osjećam da mi se noge tresu, ruke, da mi je puls dosta visok. Cijeli finale bio je intenzivan. Ponosan sam što sam dobio tu bitku sa samim sobom. Pobijedio sam pritisak, tajming opaljivanja mu je bio vrhunski - pričao je dok ga je sa strane s očima punim ponosa gledao trener Damir Bošnjak s kojim je u društvu bio i Gorša.
- Napravio sam jednu pogrešku, nisam očekivao da će biti baš 9.7, ali znam da sitnice mogu napraviti veliki utjecaj na rezultat. Ne žalim ni za čim, medalja mi je oko vrata.
Zanimalo nas je još malo više umijeće koncentracije nakon takvih promašaja koji bi mnogi uzrujali...
- Nisam se htio uzrujavati jer sam prije toga imao dosta dobre centre i jake decimale. Jednu pogrešku si možeš priuštiti, ali samo jednu, tako da me motivirala da se koncentriram i resetiram. Mirnoća, iskustvo, kontrola i tajming ispaljivanja su mi donijeli medalju. Imam dosta iskustva iz velikih finala i znam do kakvih problema može doći u finalu. Upoznao sam sebe kroz ta natjecanja i naučio se kontrolirati i biti psihološki stabilan. Odraditi finale na vrhunskoj razini je velika stvar.
Bez navijača
Na tribini strelišta u Châteaurouxu nije imao svojih navijača, ali to mu nije smetalo. Štoviše, odgovaralo mu je...
- Nitko od mojih nije došao. Sad s medaljom oko vrata bi mi bilo drago da su ovdje, ali nisam htio da dođu i stvore mi ekstra pritisak. Ova medalja mi potvrđuje da sam ispravno postupio.
Miran Maričić nije poznat u hrvatskoj javnosti, ali jest u streljačkom svijetu pa nitko oko nas nije bio iznenađen njegovom medaljom. Prije šest godina je na SP-u u istoj disciplini osvojio broncu, a prošle je bio dio ekipe koja se vratila kući sa svjetskom broncom. I na europskim prvenstvima je osvojio četiri medalje, jednu pojedinačnu i tri ekipne.
Na Olimpijskim igrama u Parizu iznad njega su stajali samo svjetski rekorder i svjetski prvak.
- Kinez je jako mlad, a nevjerojatno puca i osvaja medalje. Dugo vremena se nije pojavio takav talent. Gdje god dođe, glavni je favorit za zlatnu medalju i uglavnom je uzima.
Maričić je sa svojom broncom itekako zadovoljan. Ponosan...
- Kao mali, kad sam počinjao, nisam sanjao olimpijsku medalju, ali nakon što sam izborio plasman, mislim da sam svaku noć sanjao kako je osvajam. I onda bih bio ljutit kad bih se probudio. Sad ću napokon mirno spavati, ovo je bila jedina medalja koja mi je nedostajala. Medalja je savršeni kraj jednog poglavlja moje karijere, a nadam se da će biti i novi početak, za opušteniji pristup natjecanjima.
Bratova riječ
Šesnaest godina traje njegov profesionalni put...
- Brat mi je rekao da bih mogao probati sa streljaštvom nakon što je Gorša postao viceprvak svijeta i bio je po svim bjelovarskim medijima. Bilo je to 2008. godine, brat je to čuo, a ja sam ga poslušao. Upoznao sam odlično društvo, sjajne ljude među kojima je bio i Petar. Krenuli smo zajedno trenirati i bilo je mi sve zanimljivije. Moj prvi cilj nije bila olimpijska medalja, nisam o tome uopće razmišljao. Pronašao sam u streljaštvu, a par većih medalja mi je promijenilo život. Otišao sam u profesionalno streljaštvo i bila je to jako dobra odluka. Zanimljivo, brat nikada nije probao sa streljaštvom.
Pokušali smo saznati i kakav je izvan streljane...
- Sličan kao ovdje, haha. Slobodno vrijeme provodim s obitelji, prijateljima na kavi, igrajući videoigre, u teretani... Normalan sam dečko i vjerujem da me medalje neće promijeniti. Možda na bolje, ali nikako ne na lošije. Rekao sam sebi da me niti jedna medalja ne smije promijeniti. Svi smo mi ljudi i uspjeh nikoga ne bi smio promijeniti. Istina, nekad se to događa, ali meni se to ne smije dogoditi - odlučan je Maričić.
Zanimalo nas je i što kaže o uvjetima u Hrvatskoj...
- Naš veliki hendikep je da nemamo zatvorenu streljanu za mali kalibar i suparnici mi ne vjeruju da zbog toga moramo ići u susjedne države. Srećom, imamo barem za zračnu pušku uvjete. S potporom HOO-a, MORH-a i mog grada Bjelovara sam jako zadovoljan.
Za Maričića, kao i za Goršu, posao nije gotov. Kreću kvalifikacije u malom kalibru.
- Prvo odmor, nadam se i neko malo slavlje, a onda ću valjda opušteno u natjecanje, haha.