Rasplet šampionske utrke nesuđenog prvaka Hajduka naprosto je nevjerojatan. Treći uzastopni HNL-poraz, (uz gubitak u kupu od Dinama to su čak četiri poraza zaredom, tri u Poljudu). Hitra, za neke i brutalna smjena predsjednika Lukše Jakobušića, te posljedično i smjena trenera Mislava Karoglana, pa je momčad preuzeo već treći trener ove sezone, Jure Ivanković.
Što se dogodilo? Sve zbog lošeg rezultata, jer pustimo sad ovo i ono, sječa glava baš u ovom času uslijedila je zbog - rezultatskog kraha. I "nadzornici" više nisu htjeli čekati. Jesmo li svi za? Jesmo! Idemo, siječemo!
Dan poslije, kao u filmu "The Day After", nakon udara atomske bombe i dok gledamo sekvence video-oproštaja Jakobušića s igračima pada nam na pamet nedavna izjava trenera Mislava Karoglana kako su momčad i on imali fenomenalne uvjete i da im nije falilo ni ptičjeg mlijeka... To je osigurala uprava, zar ne?
Što je onda otišlo po zlu? A sve... Sve što je moglo krenuti po zlu, otišlo je dovraga i nizbrdo.
Odvrtimo malo film, zbog povijesti i vremeplova, neće biti zgorega.
Šest bodova viška
Zamislite, u trenutku je Hajduk imao šest bodova prednosti ispred Rijeke, bilo je to u poluvremenu Jadranskog derbija u siječnju u Poljudu odmah nakon priprema u Umagu. Bilo je 1:0 i pogodak Pukštasa, zapravo Livaje, kad se šut Livaje glavom odbio od Pukštasa u mrežu Riječana.
Hajduk je vodio sa 1:0 na poluvremenu, a prije toga se dočekalo Perišića i Brekala na centru kao nove vedete najave nesumnjivo šampionskog proljeća i krcat Poljud bio je u pravoj ekstazi i deliriju oduševljenja.
U ta doba, koji dan ranije, "nikad slabiji Dinamo", kako smo i sami pisali (evo, posipamo se pepelom), bio je pregažen od Lokomotive Duje Čopa sa 0:3 usred Maksimira!
Moglo se odmah u tom času nazvati Marijana Kustića, predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Alo, Marijane, donesi više taj pokal, ne trebamo više ni igrat! Dinamo je gotov, smijenit će Sergeja Jakirovića, a Rijeka (ujesen su na Rujevici od Slaven Belupa poražena sa 2:4) upravo gubi u Poljudu. Prednost Hajduka, jesenskog prvaka popela se na šest bodova i što ste u tom trenutku pomislili? Pa kao i svi: da je gotovo. Prvenstvo je već riješeno i proljeće će proteći u ugodnoj šetnji iz kola u kolo. U fešti nad feštama na tribinama što će trajati kao u filmu "Beskrajan dan". Iz kola u kolo tijekom puna četiri mjeseca. Feštat će se i nikad nas neće štufat, mislili su navijači.
No, već u drugom poluvremenu kontra Rijeke, na dalekometne nabačaje iz auta, iz prekida, obrana Hajduka dječački je griješila i primila tri (jedan je poništen nakon VAR-a) gola, te izgubila susret 1:2. I Livaja se, ajme, ozlijedio. Umjesto šest razlike, Rijeka se poravnala s Hajdukom. Bio je to – kako smo danas spoznali – početak kraja. Tada, na takvo što nismo ni pomislili.
Pretplata ‘u vitar‘
A sada, kako li nam samo groteskno izgledaju oni koji su kupili pretplatu za utakmice Lokomotive u Zagrebu. Kupili su, samo da budu sigurni u svoje mjesto na tribinama stadiona u Kranjčevićevoj, u posljednjem kolu. Ono kad Hajduk bude gostovao i slavio titulu, mislilo se, toliko željno čekanu još od 2005. godine...
Danas, sunovrat želja, nada, snova, goleme ambicije.... Fali riječi koje smo već ispisivali minulih (tje)dana, a poraz od Rijeke produžava agoniju i preostalih sedam rundi prvenstva, pod ravnanjem ni krive, ni dužne privremene predsjednice Marinke Akrap, te trenera Jure Ivankovića bit će samo glavinjanje grogiranog "boksača" po ringu Poljuda.
Ako je uprava, dakle, osigurala da im ne fali ni ptičjeg mlijeka, što je onda otišlo po zlu? Krivicu ovako dijelimo:
1. Igrači
Danas smo svjedoci optužbe kako su to samo pojedinačne kvalitete, a oni nisu momčad. Iz ove perspektive čudesno nam izgleda tajni plan puta u Prag da se nadišu s izvora hajdučke atmosfere i dožive Flek, tamo gdje je hajdučka epopeja počela. Taj izlet čarterom na team-building sve do Praga ostat će zapisan u analima kao bizarna situacija. Momčad ide pronaći sama sebe u – Prag. Kao što vidimo, nisu se (s)našli, niti taj pokušaj spašavanja nije uspio. Dojma smo da su se momci i u Rijeci borili, nije to klapa igrača koja se vuče po terenu, ali nesumnjivo fali ono nešto što bi im ubrizgalo dodatnu injekciju hrabrosti i drskosti. Ili je to samo odraz ukupne ipak limitirane kvalitete koja se dugo sakrivala dok je taktika trenera Karoglana davala ploda.
A taktika se, tzv. "karoglanka", svodila na prosti postulat: otraga beton, a naprijed što Livaja uradi. Kad je beton popustio, a Livaja pod teretom ozljed(ic)a onemoćao, na vidjelo je izašla limitiranost kompletne garniture nogometaša. Koga biste iz redova Hajduka dali Rijeci pa da Rijeka bude jača? Ajde, koga? Ma nikoga, budimo iskreni. Sportski direktor Rijeke Darko Raić Sudar napravio je bolji posao.
2. Sportski direktor Mindaugas Nikoličius
Kad sve zbrojimo, previše je onih u momčadi koji su stari i spori. I ne prate pravi ritam treninga. Mnogi su nakupili i poneki kilogram viška. Momčad je selektirana tako da nema igrača koji su posebno čvrsti u duelu i sposobni driblati jedan na jedan, prolaziti protivnike u tranziciji. Hajdukova, kako se to moderno kaže, tranzicija traje beskonačno dugo i sliči nam na "hodajući nogomet". Taj "hodajući nogomet" igra i naša reprezentacija, kako joj se rugaju Englezi, ali s Lukom Modrićem na čelu uspijeva prikazati nadmoćnu individualnu kvalitetu. U Hajdukovu slučaju izražena je jalovost u napadu, nema iznenađenja u ofenzivnim akcijama, malo se šansi stvara i dovoljno je protivniku zatvorit se hermetički, pa da na vidjelo izađe sva jalovost Hajdukove igre i igrača. Caruje konfekcija, predvidljivost, nema imažinacije. Nije to Nikoličius dobro odabrao, koliko god ga u Nadzornom odboru cijene. Grupirao je slične igrače, nadrobio i nepotrebnih...
3. Mislav Karoglan
Nakon svojih priprema u Umagu nije napravio iskorak u organizaciji igre. Rušile su ga ozljede, to je točno, bez Melnjaka, Žapera, dobrim dijelom i Uremovića, te s načetim Livajom koji je ovog proljeća sjena samog sebe, to je bio sasvim drugačiji Hajduk od šampionskog, Činilo (nam) se da će Sizif Mislav ipak izgurati kuglu na vrh brda, ali ona mu je postala sve teža, izmicala mu je, dok ga nije sasvim smlavila. Još od Umaga kad je spoznao "a gdje ću s Kleinheislerom, meni treba lijevi bek, a nema ga" borio se između svojih težnji i zamisli, te raznih kompromisa. Duboko smo uvjereni da je (puno) bolji trener nego što (vam) izgleda. Ova ga je momčad pojela kao što je i Ivana Leku potrošila. Bez obzira što smo u trenutku pomislili kako je dolazak/povratak Karoglana bogomdan za Livaju i družinu nakon odlaska Leke, Hajdukov bivši trener Leko, videći što je sad proživio njegov nasljednik, može samo sebi u bradu promrljati: "A šta sam vam ja rekao"? Koji bi uostalom trener uspio voditi ovu momčad? Slično sigurno misli i Tomislav Tumba Rogić, Lekin trener vratara, danas već u Laziju, u stožeru Igora Tudora.
U Poljudu su postali svjesni: ovoj i ovakvoj momčadi, nismo uspjeli naći adekvatnog trenera. Strogi Leko ujesen i potom dobri Karoglan, naslonjen na Livaju, nisu uspjeli.
Epilog proljetne agonije i tuge: od Rijeke do Rijeke, u devet i pol kola, 16 bodova manje od Riječana.