A sada... Triježnjenje. I povratak u stvarnost. Porazi od Turske i Walesa naznačili su da dolazi ono neizbježno. A to je povratak hrvatskog nogometa tamo gdje pripada. Odnosno, samo reprezentacije jer klupski je odavno već u gorkoj nam stvarnosti. Dogodilo se nije ništa strašno. Vatreni su upisali dva poraza i ne treba za to „razapinjati” izbornika Zlatka Dalića niti ikoga drugog. Stvar je prilično jednostavna. Razdoblje hrvatskog nogometnog nadrealizma neminovno se bliži svome kraju. Dalić je naslikao tri remek-djela.
Godinama smo živjeli iznad svojih mogućnosti. Rezultatski. Imali smo sjajnu generaciju, neprikosnoveni vezni red, (ne)očekivane junake i prstohvat sreće. Ili dva, ajde... A sada su ozljede i zub vremena učinili svoje. Veznjaci nam više nisu što su bili. Godine su tu, nagomilale se. Luka Modrić na zalazu je karijere, ćuti se to i po njegovoj minutaži u Realu. Marcelo Brozović se oprostio od ozbiljnog nogometa odlaskom u Saudijsku Arabiju. Ivan Perišić se teško ozlijedio (kao i nekolicina mlađih).
Polako se, dakle, gasi srebrna i brončana generacija. Dobar dio onih iz Rusije odavno već nije tu. A do sljedećeg Mundijala broj umirovljenih još će porasti. Ta proslavljena klapa vinula je Hrvatsku do šestog mjesta po FIFA-inom rankingu. Nije loše. Ispred nas su bili samo Belgija, Engleska, Brazil, Francuska i Argentina. U leđa su nam gledaju sile poput Španjolske, Italije, Njemačke, Portugala... Nakon listopadskih poraza slijedi nam pad na 10. mjesto.
Veliki nesrazmjer
Što je zajedničko svima? Pa, svi imaju puno bolju ligu od Hrvatske. Po UEFA-inom koeficijentu HNL je tek na 20. mjestu u Europi. Ajme majko. Godinama već samo Dinamo nešto čini u Europi. A kako im trenutno ide, i to bi mogla postati prošlost. Osim Modrih u europskim se natjecanjima rijetko kada nađe itko drugi. Hajduka nema već godinama, zalutala je Rijeka, Osijek nije. Nedostaje nam kvalitetno domaće prvenstvo, domaća baza igrača. Sve što pokaže i najmanju naznaku da bi moglo valjati, naprečac se prodaje za kakvu-takvu zaradu.
U velikom nesrazmjeru su navedene dvije pozicije. Šesti u svijetu, 20. u Europi. Srebrni i brončani na zadnja dva Svjetska prvenstva i Dinamo kao jedini predstavnik u europskim natjecanjima koji gubi od Ballkanija. Izjednačavanju – nazovimo ga tako - Hrvatska je odolijevala godinama. Zapravo još uvijek to čini. Jer i dalje su šesti. I opet će se, vjerujem, plasirati na Europsko prvenstvo usprkos svim poteškoćama i činjenici da više ne ovise o sebi. Pa, makar to bilo i kroz dodatne kvalifikacije u kojima su Vatreni kroz povijest na stopostotnom učinku. Pet od pet. Ali pitanje je što bi onda moglo biti na Euru...
Ni prva lopata
Kao i što će biti kada ode Modrić, a ostane sjena igrača koji je bio Brozović. Ugasit će se naš forte, ono što nas je godinama krasilo, ono na čijim smo krilima letjeli do srebra u Rusiji i bronce u Katru. Ali i do finala Lige nacija.
Koliko smo izgradili na valu tog uspjeha? Za sada, ništa. Ni kamen na kamen se nije stavio. Od nacionalnog stadiona imamo tek „s”. I to na papiru. Obećala je Vlada pomoć. Izgradit će se dom reprezentaciji, obnovit će se Maksimir i Poljud. Vjerojatno i hoće, ali ne u toliko bliskoj budućnosti.
Šteta. Jer Hrvatska nije kapitalizirala nekoliko povijesnih uspjeha. A pitanje je hoće li se i kada to ponoviti... Kao da nas je sve skupa to iznenadilo. Ne jednom, nego tri puta. I nitko nije očekivao baš nijednom. Ajde Rusija jednom, pa Katar opet, a onda i Liga nacija? Tri medalje u pet godina. Vrijedno naklona? Da! Realno? Baš i ne.