Članica splitskog taekwondo kluba Marjan i Hrvatske reprezentacije Lena Stojković dvostruka je svjetska i europska prvakinja, dvije godine zaredom najbolja je sportašica Hrvatske u izboru Hrvatskog olimpijskog odbora i najbolja sportašica Hrvatske u izboru Sportskih novosti za koji glasa 250 sportskih novinara iz cijele države. Pored HOO-a i SN-a Lena je u ovoj godini laureat i u izboru Slobodne Dalmacije za najbolju sportašicu Dalmacije kao i u izboru Splitskog saveza športova za najbolju sportašicu Splita. Ipak, unatoč brojnim nagradama i priznanjima izvan tatamija je Lena jedna skromna i mirna djevojka sa samo 22 godine.
- U životu me najviše oblikovao sport i sportski uspjesi. Kako sam u sportu od svoje četvrte godine i izvan sporta sam vodila normalan i miran život onda je sport taj koji je najviše utjecao na moj život. Bitke koje vodiš sam sa sobom i kako se dignem nakon nekih velikih neuspjeha, tek tada shvatim koliko sam jaka i koliko me sport izgradio u čvrstu osobu.
- Teško se sjetiti samih početaka jer sam bila mala curica u vrtiću sa samo četiri godine. Ovo je moj cijeli život, brat mi je trenirao taekwondo u dvorani u kvartu i mama me uvijek vodila tamo kad bi išli po brata. Ostalo mi je u glavi kako sam kao mala curica volila imat nalakirane nokte i kako sam uvijek kad bi došli po brata treneru Toniju pokazivala svoje nalakirane nokte što danas definitivno više ne bih ponovila i nebi treneru Toniju pokazala nalakirane nokte – dodala je anegdoticu iz mladosti kroz osmjeh Lena.
Uz svakog vrhunskog sportaša ide i dosta padova i teških trenutaka.
- Težak je svaki neuspjeh i teško se nositi sa neuspjesima. To su neke stvari koje ljudi vanka jako malo vide i osjete sve te teške trenutke kada je sportaš na rubu odustajanja od svega. Poraz koji najviše pamtim i koji nikad do kraja života neću zaboravit je na svjetskom prvenstvu u Manchesteru 2019. godine gdje sam vodila u borbi za medalju i neshvatljivo prosula veliku prednost. Bilo mi je samo 17 godina i osjećaj iza toga je bila takva praznina i izgubljenost i moj trener Šišo je stalno pričao sa mnom satima. Osjećaj kad znaš da si dala sve od sebe, a da to nije bilo dovoljno i kad tako mlad misliš da je to bila ta jedina šansa za osvojit svjetsku seniorsku medalju. Iz toga sam izvukla na koncu ključnu stvar u nastavku svoje karijere, karakter da kad vodim dvije runde ne smijem izgubiti treću nego da u trećoj rundi trebam još više stisnit. Možda sam zahvaljujući toj školi kasnije nanizala pet velikih zlatnih medalja na svjetskim i europskim prvenstvima i europskim igrama.
- Najteži dio karijere mi je svakako prije svjetskog prvenstva u Bakuu 2023. godine kad sam mislila odustat od sporta. Bila sam izgubljena, branitelj naslova svjetske prvakinje, dvostruka uzastopna europska prvakinja, godinama nisam izgubila na velikim natjecanjima i sad je došlo novo svjetsko prvenstvo samo šest mjeseci od osvajanja titule. Jednostavno mi je došlo prebrzo jer je pandemija poremetila tijek događaja i godine, a nama je inače svjetsko prvenstvo svako dvije godine i znajući što sam sve prošla na putu do prvog naslova svjetske prvakinje u Guadalajari jednostavno sam se bojala neuspjeha. Bilo me strah ponovno krenuti u to. Iz današnje perspektive s vremenskim odmakom svjesna sam da je uspjeh doći do svjetskog prvenstva, boriti se najbolje što možeš, truditi se i dati najbolje od sebe. U mojoj glavi u toj sekundi je bilo da ja moram obraniti to zlato i da je to jedini moj cilj u karijeri. Uvijek očekujem puno od sebe i mislim da ja moram biti ta koja će na kraju pobijediti i puno sam sati potrošila pričajući s trenerima i ljudima oko sebe i uspjela se izvući. Ne znam za ništa drugo, krenila sam korak po korak u te pripreme i uspjela pronaći fokus i motiv. Prestala sam razmišljati, posvetila se samo treninzima i onome što najbolje znam raditi na kraju je i to svjetsko prvenstvo izgledalo tako kao i moj put do finala.
Taekwondo klub Marjan kao trenutno najtrofejniji hrvatski sportski kolektiv je sigurno velika odskočna daska.
- Taekwondo klub Marjan je jedan poseban klub i svi mi u njemu smo zaista posebni, malo ludi na svoj način. Mislim da nitko skroz normalan ne može živit ovako kako mi živimo i kad mi bude teško samo se sjetim da nisam jedina niti ću biti jedina tu. Prije mene su se sportaši tako davali i poslije mene se već vidi da ima nove super djece koja dolaze što me iznimno veseli tako da cijelo to naše okruženje di nitko nije poseban, nitko se ne izdvaja nego se svi dajemo i trudimo i tako će ti se vratit na kraju. Svakako bih istaknula svog trenera Veljka Lauru Šišu, on je sa mnom baš odmalena, naravno tu je i Toni Tomas, ali sa Šišom sam baš kliknula i on mi u pogledu zna šta je. U borbi mu vjerujem i mislim da je to jako važno kad ti netko stoji iza leđa i vidi stvari koje ti ne vidiš unutra i kad ti on nešto kaže iz kuta samo to napraviš jer vjeruješ da on zna bolje.
Da nije bilo velikih odricanja sigurno nebi bilo ni svih velikih medalja i ostvarenja?
- Nezgodno pitanje je kad te netko uopće pita koliko se mi sportaši odričemo. Mislim da se svi mi ljudi odričemo za nešto što nam je važno i da se svatko u svom poslu trudi i odriče najviše i najbolje što zna. Iz te perspektive mi je nekad to pitanje na koje je teško odgovoriti. Sigurno da se mi sportaši u odnosu na svoju generaciju i prijatelje u školi koji nisu sportaši odričemo na drugačiji način, ali prije svega to je moj izbor, nitko me nije tjerao na to. Moraš izvući snagu, vidjeti koliko si jak, ali ja to biram i želim i znam koliko je teško, ali na kraju kad dođu rezultati zaboraviš sve ono prije na tom putu.
- Puno faktora se trebalo složiti da bih bila tu gdje sam danas, puno treninga, ustrajnost i upornost, a da bih bila toliko ustrajna i uporna u svemu tome je trebalo naći ljubav jer kad mi je najteže sjetim se dobrih stvari. U životu je potreban balans kako bi funkcionirao u svemu tome. Ja sam imala sreću odrastati u okruženju u kojem sam se našla gdje su oko mene sami šampioni u mom taekwondo klubu Marjan. Od početka te uče da moraš biti najbolja i to je to što je super jer onda i ti znaš da možeš biti najbolja. Pored toga, malo sreće, vjere u Boga, podrške od obitelji...
Upravo je obitelj jedna od važnih karika na tvom putu.
- Život van sporta mi je fokusiran na obitelj, baš mi je puno važna u životu. Pored toga druženje s prijateljima. Teško je uz vrhunski sport odvojiti vrijeme za privatni život, ali trudim se nekako balansirati i svaki slobodni trenutak provesti s dragim ljudima.
- Ne bih uspjela bez podrške trenera i obitelji iako sam u brojnim situacijama upravo ja ta koja sam sama sa sobom najviše razgovarala i najviše se izvlačila iz brojnih situacija u svojoj glavi. Da nema trenera sigurno ne bih znala sve ovo što danas znam, a s druge strane da nema obitelji ne bih se imala kome izjadat da me utješi onda nebi izdržala ovaj teški dio. Moj put je sigurno dosta utjecao i na moju obitelj, pogotovo na moju mamu koja se najviše uključila od samog početka oko pripreme za moja natjecanja, hrane, robe, plaćanja u početcima... Njima se svakako puno promjenio život jer se i oni više nerviraju kad su moje borbe, ali se i više vesele kod svake medalje (to mi je najdraže).
Logično je onda da ti je i jedan od uzora upravo mama.
- Uzor izvan svijeta sporta mi je najviše moja mama što se tiče odnosa prema ljudima. Prepozitivna je prema ljudima, toliko je jaka i snažna. A od drugih ljudi su mi opet uzori neki
drugi sportaši. Cijeli život sam bila baš uživljena u Jade Jones, al baš uživljena. Gledala sam njene borbe doslovno svaki dan i sad mi je baš čast da ona trenira kraj mene, da živi u Splitu i da vidim koliko je prizemna osoba, a istovremeno jaka i moćna. Nju bih svakako izdvojila.
Uz mamu te veže i jedna posebna anegdota kroz tvoju karijeru.
- Možda jedna od anegdotica u karijeri je i brončano odličje koje sam osvojila na olimpijskim igrama mladih u Buenos Airesu. Tada su svi idealizirali sportaše iz Južne Koreje pa tako i moja mama i kad sam izgubila u polufinalu me ona željela utješit i pomoć mi da lakše prihvatim taj poraz tako što mi je rekla „pa ajde dobro je, to je ipak Koreja“ na što sam joj ja rekla „hvala ti što si vjerovala u mene“. Meni je to bio stav kao da bih sad trebala kad vidim Koreju u ždrijebu odmah reći sama sebi da je to to i da ću izgubiti. Nije me uspjela utješit na taj način, ali je probudilo dišpet u meni i evo sad smo bile na svjetskom prvenstvu u seniorkama u istoj kategoriji i ja sam obranila naslov svjetske prvakinje, a ona nije došla niti do medalje tako da to ništa ne mora značiti.
U školi si bila odlična učenica iako svaki dan imaš nekoliko treninga.
- U školi sam uvijek bila odličan učenik, u osnovnoj sam imala sve petice, u srednjoj nisam baš sve petice, ali sam prolazila s pet, na faksu sam završila prvu godinu. Volim učiti, volim čitati knjige i obožavam vrijeme kad sam slobodna i odmorna da čitam. Gledam dosta podcaste, youtube videa i na taj način uvijek učim nešto novo.
- Teško je reći što bih bila da nisam uspješna taekwondo sportašica i gdje bi me život odveo. Volim sport, puno volim trčat i moguće je da bih opet bila sportašica. Posljednje vrijeme me dosta privlači iron man i voljela bih se jednog dana nakon karijere okušati rekreativno i u tome. Pored sporta me dosta zanima kuhanje, uvijek sam maštala o tome da imam svoj mali restoran zdrave hrane. Pored toga obožavam životinje tako da nebi bilo nemoguće da bih se na neki način bavila sa životinjama.
- Imam puno ambicija u životu i izvan sporta. Taekwondo nije sport kojim se možeš baviti cijeli život. Sad dok sam zdrava i dok me ide se želim maksimalno dati u sport, ali želja je završiti fakultet, diplomirati fizioterapiju i sutra pomoći ljudima. I naravno, kad završim karijeru želja je obitelj...
Ipak, od svega najteže podnosiš odvojenost.
- Na svom putu najteže podnosim odvojenost od obitelji iako je meni super je sam tu, u svome gradu i ne moram putovati daleko od doma kao na primjer Matea Jelić ili Jade Jones. Odricanja su svakako jedan teži dio sportske karijere i meni s obzirom na moju kategoriju od 46 kilograma spuštanje kilaže što mi je dosta težak izazov. Vrijeme pandemije Covida je na sve nas ostavilo veliki trag, čak ne samo na nas sportaše nego na sve ljude jer nije bila normalna situacija kad te netko samo zatvori doma i kad ne smiješ nigdje. Mi smo pokušavali trenirati kući online, ali vrhunski sport ne ide baš bez dvorane i pravog kontakta. Svako natjecanje je postalo izazov hoćeš li uopće doći na njega i dobiti negativan test. To je bio ogroman stres, ali pokušavala sam iz toga izvući nešto pozitivno jer sam se zamarala samo s testom, a uopće nisam razmišljala o borbama i nisam se trošila na razmišljanje o borbama. Iako moram priznati da se osjetilo da to ništa nije normalno i drago mi je da je to iza nas. Iz toga sam izvukla pouku da uvijek može gore i da budem zahvalna kad je sve normalno bez pandemije.
Prehrana je ključni faktor u borilačkim sportovima gdje su određene težinske kategorije i obvezna je vaga prije svakog natjecanja.
- Trenutno smo na „režimu“, imamo nutricionisticu u klubu, a i ja sam osobno dugo radila sa Draganom Olujić i od nje sam izvukla najviše znanja. Volim jesti puno toga, ali zbog moje težinske kategorije moram paziti na kilograme i biti disciplinirana. Volim kuhati i spremati sama sebi hranu iako je to nekad dosta teško organizacijski sa toliko treninga i terpaije svaki dan. Obožavam ribu, to mogu jesti svaki dan, i kozice, bilo koje jelo s kozicama – dodala je Lena.
Politika je jedna od tema o kojoj sportaši nikad ne pričaju i nemaju svoje mišljenje iako se u biti jako puno tiče samog sporta i financiranja kompletnog razvoja jednog sportaša.
- Nemam neko mišljenje o politici, nikad me nije previše zanimala iako sam svjesna da je to u biti jako bitno za nas sportaše. Posebno u mom taekwondo klubu Marjan gdje je sve vrhunski organizirano i posloženo i na nama sportašima je samo da treniramo. Znam da se posljednje vrijeme ulaže puno više u sport, ali uvijek to može puno bolje, pogotovo kod nas u Hrvatskoj jer u odnosu na konkurenciju kaskamo u mnogim stvarima i nadoknađujemo to znanjem naših trenera i radom.
Mnogi vide samo medalje, uspjehe, ali malo njih zna kako izgleda jedan dan u životu.
- Jedan dan u životu vrhunskog sportaša...Dižem se ujutro oko šest, moram si pripremit nešto zdravo za doručak, spremit štitnike, opremu, idem na trčanje ili u teretanu na prvi trening, odmah nakon toga se vraćamo u dvoranu na drugi individualni trening nakon čega imamo pauzicu za fizioterapeuta, terapiju ili oporavak. Ako stignem u pauzici odletim kući nešto malo odmorit i pripremit međuobrok i nazad u dvoranu jer je već u 14:00 treći trening odnosno sparing. Nakon toga treba otići kući pripremit ručak, pojest i vratiti se u dvoranu na popodnevni četvrti trening. Predvečer treba svu tu robu oprati, osušiti, pripremiti večeru i već oko devet sam spremna za krevet i spavanje, a sutradan sve ispočetka.
- Ne bih nikad ništa mijenjala, možda bi rekla sama sebi da nikad ne sumnjam u sebe i da se nekad više zauzmem za sebe, ali ne treba ništa mijenjati u životu. Tu sam di trebam biti.
- Najdraža medalja mi je prvo europsko seniorsko zlato i cijeli taj dan mi je ostao u baš predivnom sjećanju. Prije tog natjecanja sam imala jednu krizu i preponosna sam što sam sve to prebrodila.
Grad Split i Lena su ipak jedna posebna priča.
- Obožavam svoj grad Split, mislim da je predivan, ljudi imaju poseban temperament i mentalitet. Koliko god da je lud i drugačiji meni se sviđa, kad vidiš ljude jednostavno znaš da su iz Splita. Volim more, volim Dioklecijanovu palaču koja je predivna, šetnju s pasom po Marjanu (pas mi uvijek izmami osmjeh na lice). Cijela Hrvatska je predivna zemlja i rekla sam sama sebi da bih svake godine trebala odabrati nešto što ću u toj godini posjetit. Mislim da nikad nigdi drugo ne otputujem u životu nego da istražujem Hrvatsku da bih imala što obilazit cijeli život. Jedno od posebnih mjesta u koja sam zaljubljena je svakako otok Vis.