Vidjeli smo i čuli ne jedno nego dva čuda u pola sata, prvo je da je pješački nathodnik u Vukovarskoj ulici, zračna poveznica Mejaša i Dragovoda, po pitanju postavljanja masivne konstrukcije bio gotov čak dan ranije od najavljenog kraja radova.
Druga je kako nitko od ljudi koje smo putem priupitali što o nathodniku misle, nije rekao niti jednu jedinu lošu riječ. Dapače, ma ne da ih je činjenica kako je nathodnik konačno stigao u njihove dvore oduševila, već su mu počeli u isti tren od milja davati nadimke. Skupljao se u subotnje jutro svijet oko njega, pa ga gledaju, mjere, komentiraju, pa im je drago, guštaju. Govore kako je nathodnik čudo, i da je zbog zanimljive konstrukcije promijenio vizuru njihova dva kvarta. A tek što su sretni zbog dice kojoj divlji promet kroz Vukovarsku više neće prijetiti, to vam riječima ne možemo opisati. Dakle, nathodnik je tehnički rečeno gotov. Vukovarska na istoku sada drugačije izgleda. A narod okupljen oko njega pun je ideja oko njegova imena. Zvati ga pješački nathodnik je baš nekako dugo, teško, stručno. Puno je bolje...
– Neka se zove Slavoluk. Reci da je to prijedlog Petra Galića. Ovo je pobjeda jedne stare ideje, ja ga sada ovde gledan i divin mu se, i ne mogu iskazat sriću da svojim očima gledan ovaj prizor. Oduševljen sam. Ima Pariz svoj Slavoluk pobjede, pa neka ga ima i Split. Ima već 20 godina da smo Stanko Jukić i ja išli tražit u Grad da nam se nešto ovde napravi, da se nađe rješenje, da nam naprave spas za dicu i starce, za narod ova dva kvarta. Ovdje je promet neviđen i Bogu hvala da se u ovih 20 godina nije neka tragedija dogodila. I sad ga konačno gledan svojim očima, ovo je odlična stvar, oduševljen sam. S jedne strane Dragovode, s druge Mejaši, a između Slavoluk koji čuva našu dicu. Hvala Bože, ovo je vrhunska stvar – veli Petar.
Voze ka Formula1
Evo nam i susida Ivana, veseli se čovjek što svojim očima vidi to što je odavno poželio. Jer Vukovarska je, kaže, gadna cesta, tu se vozaju auti kao na Formuli 1. A noću motoristi luduju na jednom kolu. I nitko ne misli na dicu i starije. I onda je došla masivna željezna konstrukcija, plet užadi visoko postavljen u zraku. Oduševljen je.
– Neka se zove Splitski most. Odličan je. Više i ne moram ić gledat onaj dubrovački. Evo ga i mi sada imamo, i možemo mu se divit – veli Ivan.
Subota je sva nekako siva, oblačna, čovjek bi najradije stajao doma. Ali u Vukovarskoj se narod skuplja u grozdovima i gleda. Susjed Ante se sjeća kako je kao dite kada bi odlazio u školu, na cipele morao stavljati dvije plastične kese. Jedino je tako od blata, gliba kojeg je u tom nekadašnjem ruralnom splitskom kvartu bilo na tone, mogao uljuđeno doći u grad, u razred. A kada bi išao doma, prije nego što bi ušao u autobus, opet bi na svaku nogu stavio svoju kesu.
– I vidi sada ovog našeg kvarta. Grad je velik, širi se, sada ljudi više ne idu u centar, sada dolaze nama. Sada smo i nathodnik dobili, dica će nam biti sigurna. Ovo je prava stvar – veli Ante.
S kesama iz spize s noge na nogu ide i Zoran Čović, drago mu je je što vidi. Kaže kako auto nije ptica pa da skoči gore visoko u zrak, na masivnu konstrukciju koja se digla nad prometnicom. A to hoće kazati kako će svit konačno moći mirno prehodati s jedne na drugu stranu. Vizura nathodnika mu se, veli, sviđa.
– Sve što je u interesu naše zajednice i čini ljudima dobro je došlo. A ovo je interes našega grada. I dobro nam došao splitski viseći most. Neka tebe nama – kaže Čović.
