Šta će pisat na Štandarcu na Pjaci, pitanje je oko kojega se godinama karaju Splićani. Oko jednoga datuma koji bi se pridružija onima šta su već uklesani, posebno je žestoko, rič je o danu oslobođenja Splita od fašističke i nacističke okupacije, 26. listopada 1944. godine.
Pokojni Ante Jelaska, kazalištarac, publicista i odvažni antifašist u godinama kad to nije bila najomiljenija osobina, svake je obljetnice flomasteron nadopisiva taj datum koji je falija. Nije dočeka da ga se ukleše, a njegovu želju konačno je ispunilo Gradsko vijeće odlučivši da će se i ovo doklesat.
Nesritna je to stvar. U gradu tolikoga postojanja, sa stotinan važnih istorijskih zbivanja, kako odlučit šta uklesat na gradski stup za zastavu? Lako je bilo za slova i grb grada. Stihovi pisnika Tonča Petrasova Marovića su svevrimenski: ‘Ne treba nikamo ići, nigdje drugdje tražiti, što jest i tu je.’
Šubićev grb
U toj kratkoj misli (čast onome ko ga izabra) sadržano je sve šta triba znat o Splitu, gradu u kojemu se od nastanka izminilo bar četrnaest vlasti: grčka, rimska, bizantska, hrvatskih kraljeva, ugarska, venecijanska, francuska, austrijska, Kraljevine Karađorđevića, fašističke Italije, NDH, nacističke Njemačke, komunističke Jugoslavije i demokratske Hrvatske. Plus opsade Normana, Tatara, Turaka...
A bar smo još koju državu priskočili u koju smo bili, a nikad se s mista nismo makli. Grb Splita isto tako je na diku, jedan je od najstarijih na ovin prostorima, iz 14. vika iz doba uprave kneza Jurja II. Šubića. Gradsku zastavu, povisnu, nažalost Split još nema, ima više verzija, a izabrana je najnovija, iz vrimena proslave 1700. godina grada po dizajnu Borisa Ljubičića iz 1995. godine. Neka je i naše doba ništo dalo.
Ali ova strana kamenoga postamenta na kojoj su uklesane godine mogla bi bit i više nego sporna. Šta upisat, koje godine stavit. Šta je važno, a šta manje važno. Ima bit da je bitno samo ono šta oni koji su tada na vlasti smatraju da je bitno.
Kad je Štandarac postavljen 1999. godine, malo dalje od mista na kojem je staja mletački štandarac, na postamenat kipara Kuzme Kovačića uklesano je nekoliko datuma.
Upisano je kako je 305. godine dovršena Dioklecijanova palača, onda 640. kad su Palaču naselili izbjeglice iz Salone, 1240. godina kad je donesen prvi Statut grada, formiranje prve hrvatske, narodnjačke uprave 1882., te 1991. u kojoj je Hrvatska postala samostalna.
O onome šta piše i šta bi tribalo pisat može se puno toga reć. Recimo, 305. ka godina useljavanja Dioklecijana u Palaču važna je godina, ali Split je posta naselje još u prvome viku pod nazivon Spalatum, arheolozi su u međuvremenu to potvrdili.
Zadnji rimski car
Zna se i da Salonitanci nisu u Palaču ušli baš te 640. godine, nego je raspad Salone traja dugo i naseljavanje je sigurno započelo ranije i trajalo godinama. Na koncu, nešto se u Dioklecijanovin zidinama i događalo između 316. kad je partija car - penšjunat i ove 640. godine. Nije bila prazna.
Onda, je li važna godina 480. kad je Splitu ubijen Julije Nepot, zadnji priznati car Rimskoga carstva? Je li važno stavit godinu kad su u grad prinesene košćice svetoga Dujma i svetoga Staša? Tadašnjin je stanovnicima to bija prvorazredni događaj.
Da ne spominjemo dolazak prvoga biskupa Ivana Ravenjanina negdi sedmome viku, kad je Split dobitkon biskupa posta pravi grad? Možda je tribalo ukucat i godinu kad je počela gradnja kampanela svetoga Duje negdi sredinon 13. vika jer je taj zvonik najdugovičniji marker grada. A godina kad je Andrija II., ugarski kralj iz Splita krenija u Peti križarski rat 1217. godine?
Mogla bi se utirat i 1521. kad je Marko Marulić štampa Juditu? Onda osvajanje Klisa 1537. godine kad je glavu izgubija Petar Kružić? Najvažniji događaj, bez premca za tadašnje Splićane, bija je pad mrske Venecije 1797. godine.
Pitate li Splićane s početka dvadesetoga vika šta in je bilo najbitnije, sto posto će van reć pad Auštrije i osnutak južnoslavenske države plus spašavanje od talijanskih pretenzija 1918. godine.
A upitate li opet iste Splićane za 1944. kad su iz grada otperjali Švabe i ustaše, a godinu prije i Talijani i s njima optanti, bit će dobar dil onih koji je za.
Bilo je to neosporno oslobođenje od fašističke čizme i Split je bija bez sumnje antifašistički grad, ali isto je tako činjenica da je za dobar dil Splićana novi teror počeja od toga 26. listopada. Striljanja na Lovrincu, odvoženja u pržune, otimanje imovine, unutrašnji neprijatelji, progoni slobodne misli, sve je to išlo u paketu s novon vlasti.
Vrime prevrata
Ajmo dalje, za neke se smrklo i 1991. baš kad je drugima svanulo. A i to je bilo vrime privrata koje bi se moglo upisat na Štandarac.
Naravno da malo mutin vodu, ali kad malo dublje čovik promisli, pari mu se da je svaka od ovih ‘važnih’ godina nekima nosila prosperitet, a drugima nesriću. Takva je historija i užanca ovih krajeva. Uvik se nekome siče glava. Uvik neko jaše.
Kako su sad posloženi brojevi i slova nije jasno di će se utirat ova 1944. godina, jer su zadnje dvi zaredon 1882. i 1991. godina.
Za dobro našega lipoga Štandarca i za mir u glavama, zalažen se da ne piše ništa. Tribalo bi otuć ovo šta sad piše i mirna Bosna. I za početak bi Štandarac tribalo oprat jer je šporak.