Oni su tu, naši su sugrađani, oni žive pored nas, često nevidljivi, često glasni, ponekad izazivaju zgražanje, vrlo često samilost. Oni žive bez krova nad glavom.
Sklanjaju se na kolodvorima, u bibliotekama, u kavanama, u kladionicama. Oni prose, oni kopaju po kantama, oni se hrane u pučkoj kužini ili se ne hrane nikako. Oni nemaju struju ni vodu, njihovi računi nisu plaćeni. Oni su siromašni, stari i bolesni. Oni su beskućnici.
Oni su rizični. Ranjivi. Oni su bespomoćni. U Splitu ih ima barem dvije stotine, a samo 35 ih je na stalnoj skrbi udruge Most.
Njih dvadesetak koji su kao vanjski korisnici Mostovih usluga do jučer dolazili redovito, jednom ili dvaput mjesečno, da se presvuku i istuširaju u Gundulićevoj ulici, gdje je Most smješten, više to ne mogu.
Još njih...