Koji je to mirakul bio – prvi televizor proradio u Splitu! Samo dvije godine nakon što je 1955. u "Slobodnoj" objavljen tekst o masovnoj proizvodnji televizora u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji (koja je doduše počela još 1947.), u jedan je splitski dom stigao prvi ekran u svijet. Doduše, "dobacivao" se do Italije, ali ipak...
Devetnaestog siječnja 1957. objavljena je reportaža novinara Hrvoja Baričića i fotoreportera Petra Jovića o događaju koji se zbio koji dan ranije i povijesni je datum kako za Split, tako i za obitelj Šore iz Viške 23, kojoj futuristički aparat nije služio samo za ukras, nego je i – emitirao!
Prenosimo:
– Priča se da u Splitu ima više televizijskih aparata. To već nije nikakva novost, a još manje senzacija. Samo ti, mahom ukusno izrađeni aparati služe više za ukras ili ih pak negdje u uglovima sobica nagriza prašina. Vlasnicima je dojadilo gledajući bespomoćno u televizore za koje su žrtvovali dosta toga, a sada leže kao mrtvi kapital – uvodni je Baričićev komentar kojim nas uvodi u tinel obitelji Šore.
– Prošlog ljeta nabavili su televizor, lijep, impozantan aparat njemačke marke "Blaupunkt". Na primjedbe majke da je sestru mogao obdariti nečim drugim, korisnijim, Tomislav se nije mnogo obazirao. Radeći u Latakiji kao građevinski tehničar smogao je toliko sredstava za kupnju televizora. I kupio ga je, Tomislav se vratio s radilišta u Latakiji i nastavio studij na Građevinskom fakultetu, ali njegova želja je bila da jednog dana, čim prije, ugleda na ekranu televizora slike. Sam se nije usudio da nešto pokuša. Tražio je ljude koji se razumiju u televiziju. Kroz njihov stan prodefilirali su mnogi tehničari. Ali tko da se uputi u taj posao, da pravi pokuse i da prije nego se ovo područje uključi u televizijski sistem pokuša uhvatiti koju obližnju stanicu? Gotovo sve nade bile su pokopane. Prolazili su dani i mjeseci. Došla je i Nova godina – izvještava novinar Baričić o drami koju su Šorini proživljavali s čudom tehnike u kući, koje je služilo – ničemu!
Ugledao je signal!
Sve do prvih dana 1957., kad je Tomislav "za tu stvar" zainteresirao svog prijatelja Nenada Ostojića, dvadesetdvogodišnjeg mašinskog tehničara i radioamatera koji se upravo vratio s rada u Bujama. Ostojić je znao jednu važnu stvar – u Bujama su se mogli hvatati talijanski kanali. Sa Splitom je bilo drukčije, smatralo se: postojale su zapreke – otoci Šolta, Čiovo, Drvenik i drugi. Što napraviti, u kući je tih dana bilo napeto kao u kakvom TV krimiću.
– Sa skeptičnim podsmijehom ukućani su promatrali ovog mladića koji se ozbiljno prihvatio posla. Ukopčao je televizor s malom prizemnom eksperimentalnom antenom. Priča da je tog momenta ugledao neki signal koji mu je dao još više impulsa. Zaista ohrabrujući signal – radovao se novinski izvjestitelj skupa s mladim tehničarom i ukućanima.
Priča je trajala danima: sedmog siječnja, notirano je, pojavila se na trokatnici u Viškoj ulici trimetarska provizorna antena koju je napravio Nenad. I onda čudo, piše novinar, kakvom se nitko nije nadao.
– Na ekranu se pojavila mutna, jedva vidljiva slika iz filma "Venecijanski lopov". Problem je bio riješen – navodi.
Pokus je uspio, ali bilo je još akcije. Dan kasnije Ostojić je postavio "polutalasni zatvoreni dipol bez usmjerivačkih elemenata". Pojavile su se slike, na "momente veoma dobre, k tome i ton".
– Kad su na ovu provizornu antenu postavljena i dva usmjerivačka elementa, posao je bio završen. Televizor je proradio. Prvi televizor u Splitu – odahnuo je autor novinske napetice, koji je "jednog kasnog popodneva" posjetio obitelj Šore.
– Ukućani su s gostima sjedili u zamračenoj sobici kraj televizijskog aparata. Nešto smo okasnili. Popodnevni program već je počeo. Na ekranu se izmjenjuju sasvim lijepo vidljive slike, ton je besprijekoran. Nakon zabavnog programa promatrali smo sportskih petnaest minuta. Boks, klizanje na ledu i nekoliko detalja s nedjeljnih nogometnih utakmica talijanskog prvenstva.
– Lijepo je ovo – primijeti domaćica – ali ovih desetak dana otkada je proradio, u kući skoro ne radimo ništa. Ni jednu emisiju ne propuštamo. A gostiju koliko god hoćete.
– A sad, kad malo reklamiramo vaš televizor, što će onda biti?
– E tada ćemo na vrijeme zaključavati vrata – u šali dobaci simpatična starica.
Da li bi se i iz ostalih predjela grada mogle hvatati talijanske stanice, na primjer iz centra ili možda iz Varoša? Nenad sliježe ramenima.
– Ne znam, to i mene interesira. Želio bih kad bih mogao izvršiti te pokuse, ali potrebna bi bila neka sredstva – zaključio je Nenad, heroj prvog povijesnog emitiranja prvog splitskog kućnog televizora prije 66 godina.
Solin negativan, Klis odličan
Mirakul u kući Šorinih potaknuo je "grupu stručnjaka" Radio Zagreba i Studija Split na eksperimente po Splitu i okolici kojima bi se zaključilo mogu li se hvatati talijanski programi – naveliko i za svih. Zaključili su kako bi prijem bio bolji kad bi antena bila rašljasta i postavljena na većoj visini. Eksperiment je napravljen i u Solinu, gdje je prijem bio – potpuno negativan, a zaključeno je da je tome krivac obližnji dalekovod visokog napona.
– Na Klisu je, međutim, prijem tona i slike bio odličan, antena je bila postavljena na sjevernoj strani tvrđave, a televizor je funkcionirao besprijekorno. Ovih dana eksperimenti će se nastaviti na Hvaru i u Dubrovniku, a nakon toga ponovno u Splitu, na Marjanu, u Kaštelima, Vranjicu i Solinu – objasnili su stručnjaci u "Slobodnoj" od 20. veljače 1957. godine.
Nisu dugo čekala ni specijalizirana društvena poduzeća. Tako je već mjesec dana nakon emitiranja u kući Šorinih, krajem veljače 1957., tiskana vijest kako "radni kolektiv Radio-centra radi na uspostavljanju televizijskog prijemnika u izlogu svoje prodavaonice".
– Već je nabavljen televizor, dok se isporuka antene očekuje ovih dana. Čim stigne pristupit će se montiranju antene na vrh zgrade i isprobavanju prijema. Ukoliko prijem bude zadovoljavajući, a vjeruje se da hoće, televizor će se postaviti u izlog. O rezultatima prijema ovisit će i odluka Radio-centra da ubuduće u svojoj prodavaonici prodaje televizore. Naša veletrgovačka mreža već ih uvelike uvozi i prodaje u maloprodaji od 140 do 180 hiljada dinara. Cijene našim televizorima bit će vjerojatno niže kada tvornice otpočnu sa serijskom proizvodnjom aparata – izvijestio je novinar P. D.
Već 8. studenoga 1957. i Šibenik je dobio prvi televizor – nakon uspjelih proba.
– Televizijski aparat kupilo je građevno poduzeće "Izgradnja". Sada se vrše pripreme za montiranje aparata u kutiću poduzeća. Antena će biti smještena na visokom drvenom stupu pred kutićem – glasila je velika vijest iz Šibenika.
Slijedećih par godina ‘Slobodna je objavljivala postavljanje gotovo svakog novog televizora u poduzeća, mjesne zajednice, škole ili bolnice, a ‘te-ve manija‘ bila je još dugo predmet zafrkancije u humorističkom prilogu ‘Pomet‘.
Sve ostalo, što bi se reklo, povijest je u koju još uvijek zurimo.