Utrka “Race for the Cure Think Pink” najprestižniji je svjetski događaj u borbi protiv raka dojke, a održana je u nedjelju poslijepodne na splitskoj Rivi.
Okupilo se mnoštvo ljudi iz svih krajeva Hrvatske kako bi pružili podršku oboljelima i izliječenima od karcinoma dojke. Sudionici su dobili prigodne majice pa su tako u ružičastu boju, boju nade, bile odjevene žene koje su pobijedile bolest, dok su u bijelim majicama bili svi oni koji su im podrška.
A jedna od onih u ružičastoj majici je i Diana Dominić iz Međimurja, koja je dobila bitku protiv zloćudnoga raka dojke.
– Od prve utrke “Race for the Cure”, održane 2019. godine u Splitu, dolazim svake godine. Dolaze cure iz svih krajeva i sve se uglavnom znamo. Ekipa je neopisiva, podrška nevjerojatna, a atmosfera puna pozitivne energije. Članica sam Facebook grupe “Lavice”, koja okuplja hrabre žene koje su se borile i bore se s rakom dojke, maternice ili bilo kojim drugim, ali ne daju se. Bile smo u Supetru na ljetovanju šest dana i evo nas danas tu!
Najbitnije je, kaže, druženje, a u borbi protiv raka dojke podrška je od velike važnosti.
– Najviše vas razumiju oni koji su to prošli. Na ovoj utrci se okupimo i uživamo u druženju, što je i najvažnije u cijeloj ovoj priči. Napunimo baterije dobrom energijom. Nakon utrke osjećam se kao da me netko stavio na punjač, i to na ono brzo punjenje, ova utrka daje energiju.
Diana se s dijagnozom raka dojke suočila 2013. godine.
– Imala sam neki čudan osjećaj, mjesecima sam osjećala bolove u lijevoj dojci pa sam posjetila doktora. Slali su me od doktora do doktora dok nismo došli do mamografije, odnosno do dijagnoze zloćudnog karcinoma dojke – prisjeća se početaka.
Najteži trenutak bio je, kaže, kad joj je u ruke došla plava kuverta.
Agresivne terapije
– Kad sam dobila onu plavu kuvertu, nisam još znala što unutra piše, ali vidiš po pogledu medicinske sestre da nije dobro. Dolazim iz male sredine i kod nas se to skriva, ne govori se o tome, to je sramota. Čim je dijagnoza zloćudnoga karcinoma, odmah vas pokapaju.
Diana je dijagnozu dobila 21. ožujka 2013. godine, a 9. svibnja iste godine je operirana.
– Odstranjena mi je cijela dojka. Prošla sam šest agresivnih kemoterapija, i evo me! Zadnju kemoterapiju dobila sam u desetom mjesecu 2013. godine. Bitka je trajala pet godina jer mi ništa nije odgovaralo, a krenuli smo i s hormonskom terapijom s obzirom da je bila riječ o hormonskom ovisnom karcinomu.
Kemoterapija “jede” sve, i zdravo i bolesno, otpadne ti kosa, trepavice, obrve... Oćelaviš, smršaviš, slab si... Prvo moraš sam sa sobom “na zelenu granu”, slušati upute doktora i tako polako ići iz dana u dan. Teško je, treba puno volje, snage i podrške, ali može se.
A bitka je lakša uz dobru podršku, koja nije izostala.
– Ja sam pacijentica Rebra i doista sam imala fantastičnu ekipu, od onkologa do kirurga i psihijatra. Svi oni su mi dali vjetar u leđa. Najveća mi je podrška ipak bila moja nećakinja. Kad sam došla na njezinu svečanu promociju nakon završetka studija arhitekture u Zagrebu, ustala sam i došlo mi je da vičem: “Yes! I to sam doživjela!” – kaže Diana.
– Volim pletenje i našla sam se u tome, to me spasilo u teškim trenucima borbe s karcinomom. Borba s ovom dijagnozom je svakodnevna borba, pa sam tako išla dan po dan. Teško je da možeš reći da je liječenje gotovo...
Evo, sada, nakon šest godina, vratila sam se na posao. Dobila sam drugu priliku, nisam ni znala koliko je život lijep. Vesele te male stvari koje nekad nisi ni primjećivao, a shvatiš da nisu svi problemi problemi. Sada uzimam više vremena za sebe, uživam u sitnicama i slavim život!
To je poruka ove hrabre žene koja zrači pozitivom i toplinom, a mi smo je ispratili do starta utrke kako bismo pružili podršku koja je od neizmjerne važnosti ženama koje se bore protiv karcinoma dojke. Više od 3000 sudionika sudjelovalo je u ovom događaju, a među njima je bilo i mladih i starih, i muškaraca i žena.