Mrzovoljan i pospan pognuto sam hodao jednog novembarskog jutra prije devet godina, kad sam na tlu iznenada ugledao prizor iznimne ljepote. Vjetar je uz rub pločnika nagurao otpalo lišće u svim bojama, žuto, blijedo zeleno, smeđe i ljubičasto. Svi su listovi bili s jednog stabla i nije bilo dva ista. Čučnuo sam da fotografiram to šarenilo. Mislio sam da sam izgubio fotografiju, ali Google mi ju je, naravno, sačuvao. Dodajem je uz ovaj tekst, ona je jedino još preostalo od kostulje kod Općine, uz rub pločnika Vukovarske ulice. Uspomena.
Ja kažem kostulja jer tako kažu u mom selu, a u okolnim mjestima je zovu i koštela, košćela, kostela. U Splitu za ovu vrstu brijesta kažu pelegrinka, u Zadru sam čuo fafarikul, a najljepše mi je možda istarsko ladonja.